Autoradio

Priče iz taksija
Rahim Agović

U stisku njegove ruke osjetih tračak dileme koju je uspješno skrivao maskom odlučnosti na licu. On, supruga i dvoje djece idu zauvijek u Novi Zeland. Tamo ga čeka posao. Čuvace ovce. Dovezao sam ih taksijem na Schiphol i pomogao im sa obimnim prtljagom do Martinerovog odjela u polaznoj hali. Tu smo se i pozdravili. ‘To je, dakle, jedan od 40.000 Holandjana koji godišnje emigriraju’ - vrzmalo mi se po glavi.

Dnevna svjetlost je polako počela da osvaja horizont kada sam ponovo sjeo u auto. U ušima mi je odzvanjao njihov smijeh koji je vise ličio na oproštajni plač. ‘Kako to’ - pitao sam se - ‘da nikog nije bilo da ih isprati’. Znači, još jedan mali ‘kulturni nesporazum’ između nas, Balkanaca i njih, Zapadnoevropljana...; ili su, zaista, ostali bez prijatelja, pa zato i sele?.. idu u neku vrstu samoizgnanstva?

Uključujuci se na auto-put shvatih da sam u jutarnjoj špici. Hiljade auta je stajalo ili išlo brzinom puža. Potražih na auto-radiju nešto što će mi prijati uhu. Bez autoradija je danas nemoguće učestvovati u saobraćaju. Ovim ne mislim reći da putem radija najlakše dobiješ informacije o planiranom putu. Bar ovdje, u Holandiji, jutarnje kolone ne možeš nikako izbjeći. Tu ništa ne pomaže. Unutrašnjost auta ispuniše romanticni zvuci jednog od ‘Muzickih momenata’ Franza Schuberta.

Auto je idealno mjesto za slušanje muzike. Kući ima toliko drugih stvari koje ti odvlače pažnju. Ovdje, usamljen u autu, sa pogledom na zadnji branik onog ispred tebe ili u ogledalu, na prednji branik onoga iza tebe. Eventualno, možeš da vidiš profil onoga ko je lijevo ili desno. U takvom okruženju neizbježno se konfrontiraš sa pažljivim slušanjem muzike. Probude se i najdublje upakovana osjećanja iz tvoje duše. Osjetiš da ritam tvoga srca i krvotok biju u ritmu kosmosa i da ništa nije slučajno. Prijatno iznenađen tom nekom duševnom ravnotežom počneš sebe iznutra malo bolje promatrati. Pritisak vremena koji te tjera od rođenja prema grobu nestane i ne gledaš više na budućnost sa duševnim nemirom. Totalni sklad dostignut na granici izmedju prošlosti i budućnosti koji teži vječnosti. U tim momentima ne gledam nigdje a vidim sve. U harmoniji korespondiram sa svime u okruženju. Eto, sada vidim onu ženu u trećem autu naprijed lijevo od mene kako nabacuje šminku. Mozda hoce i jutros da se dopadne radnom kolegi. Službenik u autu iza nje se dokopao današnjih novina i zabio nos u najnovije vijesti. Pored njega, opet, neko je od svoga auta napravio kancelariju i već telefonira dok nešto na lap-topu upisuje. Jednu zenu vidim u ogledalu iza mene kako zabrinuto ali rutinski nešto priča u maleni mikrofon što je svojim repom krišom, pod kosom, obgrlio njenu ušnu školjku a glavu smjestio ukuso pod njenom bradom. Vjerovatno objašnjava njenom sinu, tinejdžeru, koji se sprema za školu da prije nego krene treba nešto da jede i da zaključa sva vrata za sobom. Desno od mene jedna djevojka drma snažno glavom u ritmu muzike koju sluša podsjećajući me na konja uz međudnevnicu; dok čovjek u autu iza nje brižljivo čačka u svoj nos. Malo dalje vidim par djevojaka koje, izašavši iz auta, traže pogodan šumarak pored puta gdje bi mogle olakšati njihovom mokraćnom mjehuru.

Sve to vidim i osjećam dok slušam fragment iz Canto Ostinato u izvođenju Kesa Wieringe i Pola de Hasa na pijanu.

Noć je definitivno pobjegla pred sunčevim naznakama da će i ovog martovskog jutra barem na trenutak između nagomilanih oblaka pomilovati pješčanu Holandsku ravnicu. Ogromna zmija od auta je uporno nastavljala da se vuče; krijući mnoštvo želja, nada, strahova i čeznji u sebi. U savršenoj duševnoj ravnoteži osjećao sam se beskrajno slobodnim; dok sam,u stvari, zarobljen, čamio u automobilskoj koloni.

‘Trecinu našeg života provedemo u spavanju’ - čuh glas radio spikera - ‘Spavanje se razlikuje od smrti samo utoliko što naše tijelo nije sasvim pokvareno nego radi na leru. Drugu trećinu života provedemo čekajući. Čekamo, na primjer, da izađemo sa društvom, da nam prijatelji dođu u obećanu posjetu, da dobjemo platu, da idemo na godišnji...’

- ..., ‘u kolonama po auto-putevima’ - dodah.

‘Znači od ove preostale trećine pokušavamo nešto da napravimo...’ - nastavi radio ne obazirući se na moju upadicu - ‘Zamisli - priča on dalje - da živiš šezdeset godina. Od toga dvadeset godina spavaš, dvadest stojiš po raznoraznim čekaonicama...

- ... i automobilskim kolonama - ubacih

... a dvadeset pokušavas da učiš, da se ‘nadograđuješ’, vaspitavaš djecu...

- Baš mi sada ona prva Kur’anska: ‘Muhamede, ikre!’ djeluje deplasirano - pridodah.

Zamisli da sedmično čitaš jednu knjigu. To je godišnje pedeset i tri. Deset godina petstotina trideset. Dvadeset godina hiljadu i šezdest knjiga.

Zamisli sada da dnevno čitas po jednu. Za godinu tri stotine šezdeset pet. Za deset godina tri hiljade šestotina pedeset. Za dvadeset godina nešto malo preko sedam hiljada.

A Engleska Kraljevska biblioteka ima već oko dvanaest miliona razlicitih knjiga.

Zamisli...

- Gdje si bio?! - ... Skoro nigdje.

- Šta si radio?! - ... Skoro ništa.

Dva sata kasnije sam se isključio sa auto puta i zaustavio na semaforu. Grad u kome zivim nije više daleko i sa čežnjom pomislih na krevet. Emisiju klasične muzike sa kulturnim razmatranjima na radiju je zamijenio blok balada. Čekajući na zeleno svjetlo, pjevušio sam uz Thea Nijlanda ‘Ti’. Refren me je baš ‘ponio’ i počeh na sav glas da pjevam: ‘Ti, ti, ti voliš me’. Odjednom zamijetih da drugi vokal (koji inače pjeva žeski sopran) postaje sve glasniji; da čak dolazi u prvi plan. Zbunjen, prestao sam da pjevam. Osvrnuo sam se oko sebe. Pored mene na traci koja ide u istom pravcu je sjedjela prekrasna djevojka u Pruis Toyoti gledajući u mom pravcu. Moj desni prozor je, u medjuvremenu, bio otvoren. Na njenom autu bijaše otvoren lijevi. U tom momentu smo postali svjesni da slušamo radio na istoj talasnoj duzini i pjevamo istu pjesmu. Zbunjeni, gledali smo jedno u drugo.

Začuh bijesnu škripu startujućih guma i njeno auto krenu. Refleksivno pritisnuh gas-papučicu. Kasno primijetih da sam nasamaren; da je na semaforu još uvijek crveno.

U ogledalu vidjeh kako se šeretski smije u zaustavljenom autu masuci mi rukom kao prijatelju na rastanku.

- Sto mi mases?! Ne idem na Novi Zeland da cuvam ovce - rekoh; pritisnuh gas-pedalu jače i prebacih u drugu brzinu.

© 2007 Rahim Agovic - ® All rights reserved.
· Design: S & AD

Naočari od fleksibilnog titanijuma

Priče iz Taksija
Rahim Agović

Upisivao sam posljednju vožnju u ličnu radnu knjigu kada mi je prišla policajka. Smiješila mi se i ona i njena fotografija sa službene iskaznice, okačene na lijevu stranu bluze. Ispod slike, pored njena imena, pisalo je da pripada Policijskom korpusu ‘Gooi en Vechtstreek’; najmanjem, ali najefikasnijem dijelu Holandske policije. S poslovnom uljudnošću upita me jesam li slobodan. Kada sam potvrdno klimnuo glavom, zamolila me da povedem jedan ‘prilično raštiman’ bracni par kući, u Hauzen.

Prije nego što sam je uspio upitati šta znaci ‘raštiman’ otvorila je vrata i tri čovjeka, od kojih jedan policajac, donijeli su među sobom mačkasto, žensko tijelo. Dok su se borili da je, protiv njene volje, uguraju u moj minibus, pojavi se sredovječan muškarac koji je imao naočari ljubičastih stakala: tonom čovjeka prefinjenih manira kazao mi je gdje treba da vozim i odahnuo. Nosio je dvije kese pune voća i povrća. Za njim stiže žena sa ženskom torbicom i još jednom kesom. Sa vidnim olakšanjem spustila ih je pored muškarca i sa još vidnijim zatvorila vrata, žurno odlazeći nazad. Čovjek, više mimikom nego riječima dade znak da zaključam sva vrata.

Žena je, ne mičući se, osmatrala oko sebe, kao da se plaši da šta ne poremeti. Emitirala je smjesu alkohola, parfema i duhanskog dima. Odebljalim jezikom i plačnim glasom obratila se dragom koji je sjedio pored mene.

- Ljubavi, zašto nisi sjeo pored mene?!

- Sada je, zaista, dosta - reče on. - Kako te nije stid da me bilo šta pitaš, poslije ovoga što si mi danas priredila?!?!

- Jaoj, srećo, izvini, ali ona konobarica se nije smjela onako smijati ispraćajući te u toalet… I onaj policajac nije smio onako grubo sa mnom pričati. Ja sam dama... Gdje me vodiš?!

- A gdje bih te vodio u takvom stanju?! Idemo kući. Ti večeras ostaješ a ja idem u grad da se malo opustim.

- A Tim?! Moramo ga uzeti. On ne može da ostane kod mame, jer ima dogovoreno sa Jerunom. Sutra idu na plivanje.

- Sutra, kada malo dodješ sebi, porani i uzmi ga.

- Ti ćeš se, sigurno, večeras naći sa Nickol i ići ćeš kod nje kući. Nju ćes da jebeš, umjesto da se sa mnom maziš.

- Da ne bi, slučajno, da provedem cijelu noć sa tobom pijanom?!?!

Ona se malko popridiže u sjedištu i ispruži ruke prema njemu kao da bi ga htjela zagrliti i zamoliti da je večeras ne ostavlja. On ju je iskosa gledao.

Trzajem ruke smakla mu je naočari sa nosa i bacila ih pod sjedište pored njega. Bez naočara je, očito, bio nemoćan. Kada mu je drugom rukom zavezala šamarčinu zaboravio sam, iznenadjen, upravljač od auta i umalo s puta sletio. Potom je uslijedila serija šamara, koju bi nacas prekinula da bi ga zagrebala dugim, oštrim noktima a potom nastavila tamo gdje je stala. Čovjek je uvukao glavu među ramena i rukama pipao oko sebe ne bi li našao naočari. Traženje naočara, šamaranje i grebanje potrajalo je malu vječnost. Napokon ih je našao, sa dosta muke metnuo ih na nos, potom je uspio da je uhvati za ruke, pritisne uza sjedište i umiri.

- Glupačo jedna!!! Šta si mi ovo uradila?!?!?! - derao se izbezumljeno. Žena je sada mirno sjedela ukliještena u njegove ruke, odajući utisak nemoći.

- Sada ću da zovem tvoju mamu i da joj kažem šta sve njena ljubimica može da uradi za jedno popodne u gradu!

- Ljubavi, nemoj da pričaš mami, molim te! Znaš da će se nasjekirati i da večeras oka neće sklopiti.

- Baš me briga i za nju i za tebe! Pitaš li se da li ću ja ovako izgreban moći spavati?!

Izvadio je mobilni telefon i nazvao.

- Hallo..! Da; ja sam... Idemo kući..! Morali smo jer je Mariski piće pogrešno ‘sjelo’... Da; najprije smo otišli na pijac, a zatim smo navratili do ‘Maršala’. Ona je, još dok smo bili kod tebe, povukla par čašica... U ‘Maršalu’ je udarila konobaricu stolicom po glavi. Stolica se razletila u komade a hitna je došla i odvezla konobaricu. Kada je policija došla na uviđaj, udarila je policajca nogom u jaja i on je odmah poceo povracati. Nekako smo je strpali u taksi iz kojeg te, evo, zovem. Tu je mene napala. Skinula mi prvo naočari, pa udarala i grebala po licu sve dok ih nisam našao. Unakazila me...Tim neka ostane kod tebe... Sutra će ona doći da ga uzme... Da; doći će rano, ne brini, jer on ima sa Jerunom dogovoreno. Idu plivati... od deset sati... Evo ti nje pa je pitaj... Mama hoće da te čuje.

- Hallo; mami..! Ne znam, mami, šta se desilo... - žena je plakala - Svi kažu da sam bila zločesta; a ja, ja zapravo, i ne znam zašto je to tako i da li je to tako... Ja samo znam da te volim.., i tebe i Tima i moju ljubav, naravno... Ne znam, mami... On kaže da će večeras bez mene u grad. Znaš kada ide sam u grad da uvijek navrati do ‘1989’ i onda tamo pokupi Nickol i onda ide kod nje umjesto da dođe kući... Ja to neću, mami... Hoću da ostane kod mene i bude večeras sa mnom nježan... Da mami... Hoću... Kiss.

Prekinula je vezu i pružila mu telefon. Teatralnim pokretima odložio ga je u džep.

- Ljubavi, dođi, sjedi pored mene.

- Ne! Ne! I Ne! …Ti si jako nepristojna.

Tada sam vidio nogu sa cipelom i dugom, šiljatom štiklom, kako, kao raketa leti preko sjedišta u njegovu sljepoočnicu i onda dalje niz obraz odnoseći naočari sa nosa i praveći ogromnu, uzdužnu posjekotinu na lijevom obrazu. Onda se, lakoćom gladne pume, presamitila preko sjedišta bjesomučno ga mlateći. Nesrećnik je, uvukavši glavu pod sjedište, grčevito trazio svoje skupocjene naočari. Nekoliko njenih udaraca, promašivsi cilj, završilo je u mom desnom ramenu. Od siline udaraca auto je počelo da vrluda po cesti što je izazvalo žucne reakcije vozača oko mene.

Čovjek je konačno napipao naočari i vratio ih na iskrvavljeno lice. U tom sam momentu zaustavio moj taksi-bus i zamolio ga da, ipak, sjedne pored svoje supruge. Postidjeno je klimnuo i nevoljko prešao kod nje. Majica i jakna na njemu poprmale su mrko-crvenu boju.

- Glupačo jedna! Da znaš: gotovo je među nama! Pakuješ stvari i vrati se tvojoj mami! Više me ne interesuješ!

- Ali ljubavi, zašto si takav prema meni! Ja samo hoću da me voliš i da sa mnom vodiš ljubav... Neću da ideš kod Nickol, necu da jebes nju… i ni bilo koju drugu... Zašto me mučiš?!

- Da sa tobom vodim ljubav?! Sada će mi trebati samo hirurzi! Da znaš da je gotovo. Čim stignemo, kupi stvari i gubi se da te više nikada ne vidim.

Riječ ‘ne vidim’ vjerovatno je izgovorio u mraku jer su naočari ponovo odletjele pod sjedište. I ponovo je kiša udaraca zasula nesrećnika. U jednom trenutku ga je, kao da joj je sve to bilo malo, udarila kesom iz koje su na sve strane, odskačući od njegove glave, letjele jabuke. Umirujuće zamirisa zlatni delišes.

Nesrećnik je u polusvijesti ležao na sjedištu i stenjao kao žena na porođaju. Ona se nasloni na njega, zagrli ga i nezaustavljivo; kako to samo žene znaju; zarida.

Uskoro smo stigli pred njihovu kuću. U tišini su skupljali stvari razbacane po autu a onda je čovjek, dok je ona otključavala vratnicu lijepo uredjenog vrta, prišao i platio vožnju. Zahvalih na pozamašnom bakšišu i upitah:

- Izvinite, gospodine; kakve su to naočari koje su sve ovo izdržale?!

- He-he! To su ti naočari od fleksibilnog titanijuma! Neuništive su!

Upisujući u ličnu radnu knjigu, po svoj prilici posljednju vožnju za to veče, gledao sam ispod oka kako, zagrljeni, prilaze kućnim vratima.

© 2007 Rahim Agovic - ® All rights reserved.
· Design: S & AD