U cik zore krenuh bos po rosi, duž polja u planini. Miluju me prvi zraci sunca i dašak svježeg vjetra. Prože me osjećaj da me je predio dotakao nježnim poljupcem skrivenih maštanja. Nade mi se probudile; vratili snovi iz rane mladosti. U dolini, daleko poda mnom - selo. Žitne njive ukliještene voćnim stabljikama se na laganom povjetarcu jedva mreškaju, kao da ih neka nevidljiva, ogromna ruka podiže i spušta. Sve miriše zrelinom. U daljini se čuje zvono sa ovaca. Rano avgustovsko jutro. Sretan sam i snažan.
Misli mi trknuše na rast prvih ljubičica što govore o dolasku ranog proljeća; pa skoknuše na divlje jagode kojima sada; u ljeto, obiluju okolni šumski proplanci.
Polahko idu povorke ljudi iz mog sela. Svi su obučeni u svečana odijela. Žene ukrašene kao za svatove. Prolaze rodjake u pratnji braće i muževa. Oni žive ovdje i ne znaju šta je zvuk granate. Njihove bistre oči nisu mučene strahotama rata. Gledaju me radoznalo i stidljivo dok se tiho pozdravljamo. Pošli su na Alidjunski vašar da se poslije teškog ljetnjeg rada na seoskim poljima opuste. Susrest će se sa rodbinom, saznaće šta su u medjuvremenu radili njihovi prijatelji, a danas će se i mnoge nove ljubavi roditi. Ruke će se u kolu krišom, stidljivo stiskati i milovati.
Dodjoh do crnogorične šume. Bistri, nestašni potočić žubori. Draška me da se napijem. Nezadovoljna mojim prisustvom; vjeverica nesta u krošnji vitkog bora.
Sanjareći, prepustih se ljepoti krajolika uz koje sam rastao. Ne osjećam usamljenost, ni tugu, ni očaj, ni mrzovolju…, kada me poznata panorama uzme u svoj zagrljaj i otvori mi vrata mašte. Život opet postane izdašan. Opet me časti zlatnim polenom sreće koju sam strpljivo čekao.
Izadjoh na proplanak. Obrastao je travom i cvijećem. Jutarnji zraci sunca se naslanjaju na rosu što se presijava duginim bojama. Kao da je u sebi sakrila sve ljepote svijeta. Da nije možda noć isplakala svoje najljepše suze tu; na ovom proplanku? Ili su možda zvijezde saprale ovdje svoju ljepotu?
U susret mi trci kći. Pod njenim se nožicama povija trava sa koje spadaju kapi rose. Deset njenih godina mi skoči u zagrljaj; smiju se, ljube me i grle. Bole me zadnje tri - što ih je rasla bez mene.
- Nemoj da me škakljiš bradom - pjevuši kroz smijeh.
Dotrčaše i dječaci. Skakuču uz mene i čvrsto me stiskaju u zagrljaj kada pokušam da ih spustim iz naručja.
Hitro, ali dostojanstveno, za njima dolazi Soraja. Grli me sa uzdrzanom strašću. Gleda me ne vjerujući. Uvlači glavu na moje grudi i krišom guta suze. Svi smo srećni i bosi. Zbog toga se smijemo. Medju nožnim prstima vire nam slučajno otkinuti cvjetovi. Šuma nam uzvraća odjek dječjeg cvrkuta. Strese me plima sreće. Osjećam se jak kao smrt. Najzad sam nasao svoj mir.
Dan se ljulja u našim zagrljajima dok Sunce; taj neumoljivi inkvizitor, uništava i posljednje kapi rose. Ležimo na savršeno nepokretnoj zemlji što vonja na prošle ratove i cvijeće. Plačemo toplo i sretno; kao nikada u životu.
U dubokim, plavim visinama pliva jastreb. Od cvijeća pletemo vijence. Pod njima dječje glavice izgledaju divlje; nekultivisano ljiepo.
- Odvratni rat - kaže Soraja. - Ne da nam da živimo kao ljudi, da imamo porodični mir. Nećemo se više nikada rastajati…., odvratni rat - zakljuci napuklim glasom, nasloni glavu na moje rame i zašuti. Osmijehnuti treptaji njenih očiju liče na let leptira. Tražim još sreće u čežnjivim drhtajima njenog tijela. Likovanje zbog ponovnog susreta ispunjava cijelo moje biće.
Njihovu mehku kožu što miriše na tek procvjetali behar; ukus njihovih poljubaca; zvuk glasova i smijeha; ruke i njihovu nježnost još i sad osjećam.
Dremljivim očima sam buljio kroz kao tijesto mrkli mrak u zemunici dok mi se san miješao sa glasom saborca što me budi. Steže mi se srce. Ubola me najava stvarnosti.
Blatnjavim kanalom stigosmo do osmatračnice. Poklopila nas hladna Trebevićka noć. U dolini pod nama spava namučeni grad. Tek ponegdje, neko svjetlo bojažljivo zatreperi. Oluja budjenja bolno opustošila vrt u snu oživjele mašte.
Sa brda iznad nas, kratkim rafalima, četnik razgoni strah.
Sunday, December 23, 2007
Razgovor
Ponosan kao mejt u ćefinama; adžo-Zahir poče:
- Ratovi sve tužnije; sve silnije pjevaju u razrušenim grobljima istorije. Čovječanstvo krvari na granicama Islama. Križarske vojne ne prestaju; samo mijenjaju način i oblik.
Brada mu sijeda. U ispranim očima ispisano iskustvo patnje. Iskulučena ruka dršće na lijepo oblikovanom štapu. Staračka pleća opustošena istrošenom snagom.
- Ispričaj nam, adžo, o tvom ratovanju; o tvojim strahovima u mladosti - reče Vahidin motajući krdžu pomiješanu sa rahlim, prolećnim suncem.
- Sine moj, sve je isto. I sada; kao i onda, trulež pravoslavlja diže teške puške i noževe na svoje komšije. Opet im duša zarasla u korov. Opet njihove sijede brade naprežu svoje sklerotične mozgove da zločin predstave kao odbranu; zlikovce i hajduke proglase herojima. Vade kosti mrtvih pokolenja i traže krivce u unucima; presudjujući im bez sudjenja. Remete mir mrtvima da bi usmtrili žive.
Jutros sam idući do sina prošao skoro cijeli grad. Prodjoh pored njihovih pijanih barikada i gledah kako gamižu žedni naše krvi. Čuh glasove rastočene alkoholom što u desetercu pjevaju o lopovskoj slavi. Dugo skrivana obilježja sada im krase čela i mundire.
- Vidiš li kraja njihovim lažima - pitamo ga.
- Laž je medju njima najveća vrlina. Zemlju će zastrijeti našim leševima; natopiti našim suzama. Zrak će ispuniti mirisom naše krvi. Ponekad pomislim; - neka mi Allah oprosti; - pomislim da se i on prevario. Zašto je naš narod predodredio smrti?! A još nismo ni počeli živjeti. U našem hodu kroz istoriju zaustavljaju nas planine ubijenih…, ubijenih najboljih sinova. Ogradjuju nas provalije sa ubijenim i nikakvi se mostovi više ne mogu sagraditi za prolazak; ništa ih ne može zatrpati. - Sinovi moji, - kada smrt udje jednom u jedan narod - vraća se stalno; kao da zna kuda se ulazi.
Bezobzirno navaljujemo:
- A kako je bilo u onom ratu?! Bolje ćemo se znati braniti. Kaži nam, adžo!
On ne žuri. Niti se ljuti. Djeluje kao dobar čovjek što je zapao u prostačku porodicu.
- Treba da shvatimo da je domovina bila jedna velika prevara naših nadanja i snova. Kao kroz izmaglicu osjećam da jedan svijet nestaje daleko iza nas; da nepovratno tone u prošlost kao kocka šecera u gustu, vrelu kahvu.
No; Allah je odlučio da nam dana još ne nestane.
- Ali Amidža!? Kako je onda bilo? Kada su počeli brijati brade?! Radi naše djece - reci nam to!
- Partizana sada nema i brijanje brade više nije dovoljno. No mozak bošnjacki je u vječitoj borbi sa zaboravom.
Vidno hramajući, odlazio je sporim korakom uz ulicu.
- Ratovi sve tužnije; sve silnije pjevaju u razrušenim grobljima istorije. Čovječanstvo krvari na granicama Islama. Križarske vojne ne prestaju; samo mijenjaju način i oblik.
Brada mu sijeda. U ispranim očima ispisano iskustvo patnje. Iskulučena ruka dršće na lijepo oblikovanom štapu. Staračka pleća opustošena istrošenom snagom.
- Ispričaj nam, adžo, o tvom ratovanju; o tvojim strahovima u mladosti - reče Vahidin motajući krdžu pomiješanu sa rahlim, prolećnim suncem.
- Sine moj, sve je isto. I sada; kao i onda, trulež pravoslavlja diže teške puške i noževe na svoje komšije. Opet im duša zarasla u korov. Opet njihove sijede brade naprežu svoje sklerotične mozgove da zločin predstave kao odbranu; zlikovce i hajduke proglase herojima. Vade kosti mrtvih pokolenja i traže krivce u unucima; presudjujući im bez sudjenja. Remete mir mrtvima da bi usmtrili žive.
Jutros sam idući do sina prošao skoro cijeli grad. Prodjoh pored njihovih pijanih barikada i gledah kako gamižu žedni naše krvi. Čuh glasove rastočene alkoholom što u desetercu pjevaju o lopovskoj slavi. Dugo skrivana obilježja sada im krase čela i mundire.
- Vidiš li kraja njihovim lažima - pitamo ga.
- Laž je medju njima najveća vrlina. Zemlju će zastrijeti našim leševima; natopiti našim suzama. Zrak će ispuniti mirisom naše krvi. Ponekad pomislim; - neka mi Allah oprosti; - pomislim da se i on prevario. Zašto je naš narod predodredio smrti?! A još nismo ni počeli živjeti. U našem hodu kroz istoriju zaustavljaju nas planine ubijenih…, ubijenih najboljih sinova. Ogradjuju nas provalije sa ubijenim i nikakvi se mostovi više ne mogu sagraditi za prolazak; ništa ih ne može zatrpati. - Sinovi moji, - kada smrt udje jednom u jedan narod - vraća se stalno; kao da zna kuda se ulazi.
Bezobzirno navaljujemo:
- A kako je bilo u onom ratu?! Bolje ćemo se znati braniti. Kaži nam, adžo!
On ne žuri. Niti se ljuti. Djeluje kao dobar čovjek što je zapao u prostačku porodicu.
- Treba da shvatimo da je domovina bila jedna velika prevara naših nadanja i snova. Kao kroz izmaglicu osjećam da jedan svijet nestaje daleko iza nas; da nepovratno tone u prošlost kao kocka šecera u gustu, vrelu kahvu.
No; Allah je odlučio da nam dana još ne nestane.
- Ali Amidža!? Kako je onda bilo? Kada su počeli brijati brade?! Radi naše djece - reci nam to!
- Partizana sada nema i brijanje brade više nije dovoljno. No mozak bošnjacki je u vječitoj borbi sa zaboravom.
Vidno hramajući, odlazio je sporim korakom uz ulicu.
Pseto
Čini se da je proljeće najprije krišom kroz četnicke linije ušlo u centar Grada, uklinilo se izmedju samih tramvajskih šina, da bi se onda nezadrzivo raširilo uz obližnja brda. Osvojilo je Grad preko kućnih krovova; prethodno provalivši u avlije; uguravši se u saksije sa cvijećem. Rascvjetava se Sarajevo! Rasipa se radost po namučenim mahalama; proliva po staroj, izranjavanoj kaldrmi; ulazi u ženske grudnjake; opija Grad kao šarenilo vrt.
Probudi me orkestrirani cvrkut ptica što najavljuje novi dan; a kao da poziva na jutarnju molitvu. U zemunici još uvijek vlada mrak. Rumenilo neba na istoku tek se probija kroz pukotine na brvnima. Osjećam kako me preporadja svježina zore; kako me svitanje prožima poput nade.
Udjoh u osmatračnicu. Jakša se raspričao sa četnickim psom:
- Jebi ga, jarane, dosadilo mi da čekam tvoga gazdu i ološ preko Drine. Nego, reci ti njemu neka donese koji litar "rubinovog", pa da popijemo kao i prije ovoga sranja što smo...
Kao da ga razumije, pas prema njemu podize glavu; dražesno čulji uši i nonšalantno se premješta sa noge na nogu. Kao da time izražava zadovoljstvo Jakšinom pričom. Samo se u mahanju njegova repa osjeća još mrva nepovjerenja.
Sve je nestvarno. Neki zastor u sjećanju mi se malko odškrinu. Imam osjećaj da sam to jednom već doživio u nekom ranijem zivotu ili u najmanju ruku sanjao. Iz zemunice se čuje Ramizovo hrkanje. Spava dubokim snom kur'anskih spavača što su izgubili svaku nadu. Pun samosvijesti kao knjiga slova; rovom; sa susjedne osmatračnice prilazi nam Esad. Šešir, namjerno ukošen na lijevu stranu, savršeno dopunjuje njegov lik.
- Toga psa treba ubiti! Došao je sa četničkih položaja. Sada znaju kuda mogu doći bez straha od nagaznih mina! - Deklamujući, ubacuje metak u cujev puške.
- Ne Eso, ako boga znaš! - zavapi Jakša. - Moj rahmetli-djed je govorio da je veliki grijeh ubiti psa.
U daljini se ču oglašavanje kukavice. Možda je upravo podmetnula svoje jaje u tudje gnijezdo i plače za čedom koje nikada neće upoznati. Na polutruhlim žilama izvrnutog bora lasica spretno ulovi miša. Jastreb zapliva u moru prostranstva. Kao da klanja sabah. Zastor u glavi mi se opet pomače. Još samo da uhvatim suštinu sjećanja; ali ona bježi u maglovitu tamu podsvijesti.
Smrtonosnim otvorom puške Esad traži glavu psa.
- Ne Eso, ako Boga znaš - kao eho ponovi Jakša i stade izmedju puške i psa.
- E jebi ga!!! Oni nam sve živo pobiše a mi ne možemo ni njihovu džukelu da ubijemo a da neko od nas ne morališe.
Medju nabijenim oblacima što izviruju iza dalekih, zapadnih brda bljesnu munja; ali osta nijema; bez grmljavine. Mrežasti plat Sunca se neumoljivo probija kroz nejako proljećno lišće. Bjelasaju se proplanci pod zrakama što liče na nježan osjećaj. Kao da čarolija vlada oko nas. Esadova samosvijest nesta pred Jakšinom odlučnošću. Tada začusmo pjesmu. "Kosovo je srpsko osvećeno!" - prolamaju se glasovi postajući sve bliži. Esad zauzima takav položaj za puškom da se to mora pamtiti. Neizvjesnost i tjeskoba iščekivanja radjaju želju da što prije napadnu. Osjećam se kao da sam propao u jamu čiji rubovi se sve više udaljavaju od mojih ruku i iz koje se ne mogu više iščupati. Strah, prigrlivši neizvjesnost, udje u moju dušu.
Napadaju sa tamne strane praskozorja. Puni straha bjesomučno pucamo. O čemu šapuće Razvigorac - ne znamo. Tijela nam podilaze srsi što dižu kosu na glavi.
Zatim nas okruži neizmjerni; gotovo sveti mir. Mir koji, čini se, doseže do Sunca. Barutni dim ujeda za oči i nosnice. U ušima muk poslije silne grmljavine. Prsa nam ispunjena skrivenom radošću zato što nas smrt još jednom zaobidje u svom pohodu.
Kada nam se uši privikoše na tišinu začusmo da pas cvili.
- Da nije ranjen - zabrinuto će Jakša, češljajući mu prstima dlaku. Pas iskoči iz rova i otrča do starog, sasušenog bora u medjuzoni. Ponovo se, cvileći i mašuci repom, vrati do nas. Trči u tome medjuprostoru kao da traži popravni ispit od životne važnosti. Dodje do Jakše molećivo načuljivši uši; onda krene prema boru dva-tri koraka. Okreće glavu kao da traži od njega da podje za njim. Na kraju poče da ga vuče za nogavice prljavih pantalona.
Sunce je već visoko odskočilo kada Jakša dovuče ukočeno tijelo što još uvijek prijeteći drži pušku u odrvenjelim rukama. Debelo je i prljavo. Dva-tri slijepljena pramena kose vire ispod duboko navučene šajkače. U smrznutim očima mu sledjena misao.
Pseto, čučnuvši pored mrtva gospodara, cvili. Najprije pognute glave; kao duša u paklu. Zrak se puni psećim bolom; bolom za ubijenim gospodarom.
Još uvijek ne mogu da uklonim maglu sa sjećanja; bez obzira na ponovo oživljene, za trenutak zapretane mirise proljeća. Koprena u podsvijesti se kao na tren ukloni dozvolivši sjećanju da naraste; da bi ga zatim rasplinula kao iznenadna promaja dim cigarete što raznese.
Proljeće mi se najednom učini beskorisno i lažno.
Probudi me orkestrirani cvrkut ptica što najavljuje novi dan; a kao da poziva na jutarnju molitvu. U zemunici još uvijek vlada mrak. Rumenilo neba na istoku tek se probija kroz pukotine na brvnima. Osjećam kako me preporadja svježina zore; kako me svitanje prožima poput nade.
Udjoh u osmatračnicu. Jakša se raspričao sa četnickim psom:
- Jebi ga, jarane, dosadilo mi da čekam tvoga gazdu i ološ preko Drine. Nego, reci ti njemu neka donese koji litar "rubinovog", pa da popijemo kao i prije ovoga sranja što smo...
Kao da ga razumije, pas prema njemu podize glavu; dražesno čulji uši i nonšalantno se premješta sa noge na nogu. Kao da time izražava zadovoljstvo Jakšinom pričom. Samo se u mahanju njegova repa osjeća još mrva nepovjerenja.
Sve je nestvarno. Neki zastor u sjećanju mi se malko odškrinu. Imam osjećaj da sam to jednom već doživio u nekom ranijem zivotu ili u najmanju ruku sanjao. Iz zemunice se čuje Ramizovo hrkanje. Spava dubokim snom kur'anskih spavača što su izgubili svaku nadu. Pun samosvijesti kao knjiga slova; rovom; sa susjedne osmatračnice prilazi nam Esad. Šešir, namjerno ukošen na lijevu stranu, savršeno dopunjuje njegov lik.
- Toga psa treba ubiti! Došao je sa četničkih položaja. Sada znaju kuda mogu doći bez straha od nagaznih mina! - Deklamujući, ubacuje metak u cujev puške.
- Ne Eso, ako boga znaš! - zavapi Jakša. - Moj rahmetli-djed je govorio da je veliki grijeh ubiti psa.
U daljini se ču oglašavanje kukavice. Možda je upravo podmetnula svoje jaje u tudje gnijezdo i plače za čedom koje nikada neće upoznati. Na polutruhlim žilama izvrnutog bora lasica spretno ulovi miša. Jastreb zapliva u moru prostranstva. Kao da klanja sabah. Zastor u glavi mi se opet pomače. Još samo da uhvatim suštinu sjećanja; ali ona bježi u maglovitu tamu podsvijesti.
Smrtonosnim otvorom puške Esad traži glavu psa.
- Ne Eso, ako Boga znaš - kao eho ponovi Jakša i stade izmedju puške i psa.
- E jebi ga!!! Oni nam sve živo pobiše a mi ne možemo ni njihovu džukelu da ubijemo a da neko od nas ne morališe.
Medju nabijenim oblacima što izviruju iza dalekih, zapadnih brda bljesnu munja; ali osta nijema; bez grmljavine. Mrežasti plat Sunca se neumoljivo probija kroz nejako proljećno lišće. Bjelasaju se proplanci pod zrakama što liče na nježan osjećaj. Kao da čarolija vlada oko nas. Esadova samosvijest nesta pred Jakšinom odlučnošću. Tada začusmo pjesmu. "Kosovo je srpsko osvećeno!" - prolamaju se glasovi postajući sve bliži. Esad zauzima takav položaj za puškom da se to mora pamtiti. Neizvjesnost i tjeskoba iščekivanja radjaju želju da što prije napadnu. Osjećam se kao da sam propao u jamu čiji rubovi se sve više udaljavaju od mojih ruku i iz koje se ne mogu više iščupati. Strah, prigrlivši neizvjesnost, udje u moju dušu.
Napadaju sa tamne strane praskozorja. Puni straha bjesomučno pucamo. O čemu šapuće Razvigorac - ne znamo. Tijela nam podilaze srsi što dižu kosu na glavi.
Zatim nas okruži neizmjerni; gotovo sveti mir. Mir koji, čini se, doseže do Sunca. Barutni dim ujeda za oči i nosnice. U ušima muk poslije silne grmljavine. Prsa nam ispunjena skrivenom radošću zato što nas smrt još jednom zaobidje u svom pohodu.
Kada nam se uši privikoše na tišinu začusmo da pas cvili.
- Da nije ranjen - zabrinuto će Jakša, češljajući mu prstima dlaku. Pas iskoči iz rova i otrča do starog, sasušenog bora u medjuzoni. Ponovo se, cvileći i mašuci repom, vrati do nas. Trči u tome medjuprostoru kao da traži popravni ispit od životne važnosti. Dodje do Jakše molećivo načuljivši uši; onda krene prema boru dva-tri koraka. Okreće glavu kao da traži od njega da podje za njim. Na kraju poče da ga vuče za nogavice prljavih pantalona.
Sunce je već visoko odskočilo kada Jakša dovuče ukočeno tijelo što još uvijek prijeteći drži pušku u odrvenjelim rukama. Debelo je i prljavo. Dva-tri slijepljena pramena kose vire ispod duboko navučene šajkače. U smrznutim očima mu sledjena misao.
Pseto, čučnuvši pored mrtva gospodara, cvili. Najprije pognute glave; kao duša u paklu. Zrak se puni psećim bolom; bolom za ubijenim gospodarom.
Još uvijek ne mogu da uklonim maglu sa sjećanja; bez obzira na ponovo oživljene, za trenutak zapretane mirise proljeća. Koprena u podsvijesti se kao na tren ukloni dozvolivši sjećanju da naraste; da bi ga zatim rasplinula kao iznenadna promaja dim cigarete što raznese.
Proljeće mi se najednom učini beskorisno i lažno.
Odlazak
Danas je primio treću pošiljku novca. Ranije dvije je potrošio, uglavnom, na kupovinu hrane. Sada mora nešto uraditi. Više puta se obraćao komandi jedinice molbom za posjetu porodici. Odgovor je uvijek bio neodredjen. Prošlo je tri godine kako ih nije vidio. Često sebe zatiče kako razmišlja da je medju nima sve gotovo. Medjutim, poslije novog telefonskog razgovora sa njom opet bi uvjeravao sebe da još uvijek ima porodicu. Njen brižni glas; kako vrijeme prolazi; postaje sve nepoznatiji i dalji. Sin, sa kojim se rastao kada mu je bilo četiri mjeseca sada često priča sa njim. Jednom ga je neka žena upitala: "Sine, znaš li kako ti se zove babo?" "Na telefon!" - odgovorio je dječje samouvjereno.
Boli ga njena pretjerana briga za njim. Osjeća grižu savjesti pred tolikom pažnjom. Paketi sa hranom su stizali kada je u Gradu skoro i nije bilo; kada se morala za kakav-takav ručak izdvojiti poprilična suma novca. Otežali novčanik ga žulja kao užareni teret. Mora otrgnuti od sebe sve ono što je strpljivo gradio dok je Grad propadao u barbarstvu i dimu. I prijateljstva stečena u ratu čine mu se dragocjenijim; prema njima osjeća veću obavezu.
Skoro svi predratni drugovi su nestali. Iščezavali su iznenada; kao oblak na nebu što mre. Izvjesno vrijeme bio je u nekakvom čudnom vakuumu. Nije sticao nova prijateljstva a starih nije bilo. Progonio ga osjećaj da mu je puška jedini prijatelj.
U telefonskom razgovoru rekao joj je da će krenuti čim dobije novac. Vrijeme je prolazilo a novac nije stizao. Juče ga je opet zvala. U njenom glasu je osjetio nevjericu i optuživanje. Prožimala ga bojažljiva, djetinja radost dok je uvidjao da je spremna sve uraditi radi ponovnog susreta.
Sprema se užurbano; plašeći se da se ne predomisli. Fotografije i par knjiga nadjoše mjesto u dnu torbe; kao i dvije drage audio-kasete. Ne okrećući se, brzim korakom je otišao iz svoje ulice. Nećaka, koji mu je jedina rodbina u Gradu, nadje u komandi jedinice. "Dje ste, balije?! Na ražnju ćemo vas peći - oglašava se uredjaj za vezu čija je frekvencija podešena na kanalu za "razmjenu informacija".
- Evo ključ od stana. Idem...
Nećak je znao za njegovo dugotrajno kolebanje oko odlaska i bojao se ovoga trenutka. Dok izlazi da ga isprati oči mu se pune suzama. Na stepeništu zatetura jecajući. Nije smio da se okrene jer se i njemu vid maglio.
Na ulazu u "pacovski kanal" što ga u sali jos nazvaše i "sarajevski pogled na svijet", poznata lica. Pozdravljaju ga i ne traže dozvolu za prolaz. Navikli su da svakog dana prolazi na putu za Igman, Treskavicu ili čak Goražde. Naviklim pokretima udje u usko, vlažno ždrijelo tunela.
U Hrasnici ga susrete kiša. Igman spava, isturivši svoj moćni hrbat pred njim. Možda će ga danas zadnji put prepješačiti. Zna skoro sve kratice preko njega. Sjeća se prvog pentranja uz njegove klizavo-vlažne strmine. Išao je sa Žutim i Kaljinom za Goražde. Žutog više nema. Kaljinu je sinoć vidio u gradu. Granata mu kod Olova skinula nogu. Pijano se klatio na štakama dok je gundjao na Boga što ga nije smjestio kod Žutog.
Juče je iznenada; poslije duže vremena sreo Suada. Iščudjavao se:
- Zar još nisi otišao porodici?! Pacovi što na početku pobjegoše sada se vraćaju. Iz stana su juče izbacili porodicu nekog borca. Raniji vlasnik se vratio iz Italije.
- Čekam da sve ovo prodje pa da odem.
U Suadovom pokušaju da se našali bilo je tople gorčine kada reče:
- Došao si kada su odavde svi bježali. Red je i da odeš sada; kada se vraćaju.
U djetinjstvu je često ostajao sa starim djedom u kući dok su roditelji radili težačke poslove. Tada mu je djed ulio prva saznanja o Bogu, životu i smrti. Ni sam sada ne zna zbog čega, no, bio je uvjeren da će se djed podmladiti i ponovo biti dijete. Ta misao je bila stalno prisutna u njegovoj svijesti i radovao se trenutku kada će moći istinski da se poigra sa djedom. U noći kada je djed umro; oko dva sahata poslije ponoći, probudio se. Svojim djetinjim instiktom osjetio je djedovu smrt. U njegovoj trinaestogodišnjoj glavi kao da se pomakao nekakav zastor. Osjetio je da je to, ustvari, trenutak kada se djed podmladjuje. Roditelji, braća i sestre su mu izgledali bijedno dok su se okupljali oko mejta i plakali.
Samo on nije plakao; čak šta više; nije se osjećao ojadjeno ili utučeno.
Možda mu je od tada ostala osobina da se ne boji smrti. Boji se samo bola i patnje; ali smrti kao takve - ne. Osjećaj vrijednosti podarenog života ne izaziva u njemu strah. Naprotiv; vuče ga uvijek tamo gdje je opasnost po neke vrijednosti; vuče ga na uslugu njima. Sjeti se prvog granatiranja bolnice:
Slušao je detonacije i slutio da padaju na bolnicu. Čim je radio potvrdio njegove sumnje otrčao je tamo. Pomažući da se bolesnici izmjeste na sigurnije mjesto čuo je da je ostao nekakav skup i neophodan medicinski aparat na trećem spratu, u kabinetu. Niko se nije usudjivao da podje po njega pošto su granate najčešće upravo taj sprat pogadjale. Kada je ušao u kabinet ugledao je tri četiri aparata. Pošto nije znao koji je pravi, ispraznio je cijelu prostoriju.
Polako se penje uz planinu. Kiša ga uporno zasipa. Osjeća je negdje u podsvijesti i ne smeta mu. Misli mu nepovezano vrludaju. Na proplanku se okrenu. Sa toga mjesta može baciti zadnji pogled na grad. Dobrinja strpljivo čeka slobodu. Tu stanuje Sabina. Na polasku nije htio da pogleda u njene sjajne od suza, tamne oči. Aerodromska pista se priljubila uz naselje. Ni sam ne zna koliko ju je puta pretrčao unoseći u Grad šaku municije ili protivoklopnu minu. Soliteri na Alipašinom se istegli, kao da viču za njim, kao da ga ubjedjuju da se vrati.
Prečicama brzo stiže na vrh. Sada duboko u dolini može samo da čuje detonacije. Odavde se čine blijede i bezopasne. Ne zna šta da osjeća: radost ili tugu; strepnju pred neizvjesnošću puta ili potištenost zbog glupog izbora. Već je umoran, a nije ni počeo da putuje.
Saznanje da ga negdje čeka porodica dade mu novu snagu. Nizbrdicom ubrza korak. Još uvijek gola šuma odiše zimskom pustoši; ali se rijetki izdanci trave već zelene mladalačkim sjajem. Po gdje-gdje, kao zagubljeni, vire žuti, ljubičasti, ili bijeli cvjetovi.
Dok silazi niz bok planine misli mu postaju čvršće. Shvata drugu stranu svoje perspektive. Shvata da je vječna nada samo varka naučenih navika i stečenih očekivanja; da je to samo sanjana sreća.
Šta ga tamo čeka? - Srećni osmijesi djeteta ali i tjeskobni dani u tudjini. Ima li išta tužnije od mraka nad tudjom zemljom?! - Njihove emocije iskazane stranim jezikom ostavljaće ga ravnodušnim. Već ga nalazi osjećaj da će tamo biti beskorisno i propalo stvorenje. Jedino misli će mu biti jasne i daleke.
Boli ga njena pretjerana briga za njim. Osjeća grižu savjesti pred tolikom pažnjom. Paketi sa hranom su stizali kada je u Gradu skoro i nije bilo; kada se morala za kakav-takav ručak izdvojiti poprilična suma novca. Otežali novčanik ga žulja kao užareni teret. Mora otrgnuti od sebe sve ono što je strpljivo gradio dok je Grad propadao u barbarstvu i dimu. I prijateljstva stečena u ratu čine mu se dragocjenijim; prema njima osjeća veću obavezu.
Skoro svi predratni drugovi su nestali. Iščezavali su iznenada; kao oblak na nebu što mre. Izvjesno vrijeme bio je u nekakvom čudnom vakuumu. Nije sticao nova prijateljstva a starih nije bilo. Progonio ga osjećaj da mu je puška jedini prijatelj.
U telefonskom razgovoru rekao joj je da će krenuti čim dobije novac. Vrijeme je prolazilo a novac nije stizao. Juče ga je opet zvala. U njenom glasu je osjetio nevjericu i optuživanje. Prožimala ga bojažljiva, djetinja radost dok je uvidjao da je spremna sve uraditi radi ponovnog susreta.
Sprema se užurbano; plašeći se da se ne predomisli. Fotografije i par knjiga nadjoše mjesto u dnu torbe; kao i dvije drage audio-kasete. Ne okrećući se, brzim korakom je otišao iz svoje ulice. Nećaka, koji mu je jedina rodbina u Gradu, nadje u komandi jedinice. "Dje ste, balije?! Na ražnju ćemo vas peći - oglašava se uredjaj za vezu čija je frekvencija podešena na kanalu za "razmjenu informacija".
- Evo ključ od stana. Idem...
Nećak je znao za njegovo dugotrajno kolebanje oko odlaska i bojao se ovoga trenutka. Dok izlazi da ga isprati oči mu se pune suzama. Na stepeništu zatetura jecajući. Nije smio da se okrene jer se i njemu vid maglio.
Na ulazu u "pacovski kanal" što ga u sali jos nazvaše i "sarajevski pogled na svijet", poznata lica. Pozdravljaju ga i ne traže dozvolu za prolaz. Navikli su da svakog dana prolazi na putu za Igman, Treskavicu ili čak Goražde. Naviklim pokretima udje u usko, vlažno ždrijelo tunela.
U Hrasnici ga susrete kiša. Igman spava, isturivši svoj moćni hrbat pred njim. Možda će ga danas zadnji put prepješačiti. Zna skoro sve kratice preko njega. Sjeća se prvog pentranja uz njegove klizavo-vlažne strmine. Išao je sa Žutim i Kaljinom za Goražde. Žutog više nema. Kaljinu je sinoć vidio u gradu. Granata mu kod Olova skinula nogu. Pijano se klatio na štakama dok je gundjao na Boga što ga nije smjestio kod Žutog.
Juče je iznenada; poslije duže vremena sreo Suada. Iščudjavao se:
- Zar još nisi otišao porodici?! Pacovi što na početku pobjegoše sada se vraćaju. Iz stana su juče izbacili porodicu nekog borca. Raniji vlasnik se vratio iz Italije.
- Čekam da sve ovo prodje pa da odem.
U Suadovom pokušaju da se našali bilo je tople gorčine kada reče:
- Došao si kada su odavde svi bježali. Red je i da odeš sada; kada se vraćaju.
U djetinjstvu je često ostajao sa starim djedom u kući dok su roditelji radili težačke poslove. Tada mu je djed ulio prva saznanja o Bogu, životu i smrti. Ni sam sada ne zna zbog čega, no, bio je uvjeren da će se djed podmladiti i ponovo biti dijete. Ta misao je bila stalno prisutna u njegovoj svijesti i radovao se trenutku kada će moći istinski da se poigra sa djedom. U noći kada je djed umro; oko dva sahata poslije ponoći, probudio se. Svojim djetinjim instiktom osjetio je djedovu smrt. U njegovoj trinaestogodišnjoj glavi kao da se pomakao nekakav zastor. Osjetio je da je to, ustvari, trenutak kada se djed podmladjuje. Roditelji, braća i sestre su mu izgledali bijedno dok su se okupljali oko mejta i plakali.
Samo on nije plakao; čak šta više; nije se osjećao ojadjeno ili utučeno.
Možda mu je od tada ostala osobina da se ne boji smrti. Boji se samo bola i patnje; ali smrti kao takve - ne. Osjećaj vrijednosti podarenog života ne izaziva u njemu strah. Naprotiv; vuče ga uvijek tamo gdje je opasnost po neke vrijednosti; vuče ga na uslugu njima. Sjeti se prvog granatiranja bolnice:
Slušao je detonacije i slutio da padaju na bolnicu. Čim je radio potvrdio njegove sumnje otrčao je tamo. Pomažući da se bolesnici izmjeste na sigurnije mjesto čuo je da je ostao nekakav skup i neophodan medicinski aparat na trećem spratu, u kabinetu. Niko se nije usudjivao da podje po njega pošto su granate najčešće upravo taj sprat pogadjale. Kada je ušao u kabinet ugledao je tri četiri aparata. Pošto nije znao koji je pravi, ispraznio je cijelu prostoriju.
Polako se penje uz planinu. Kiša ga uporno zasipa. Osjeća je negdje u podsvijesti i ne smeta mu. Misli mu nepovezano vrludaju. Na proplanku se okrenu. Sa toga mjesta može baciti zadnji pogled na grad. Dobrinja strpljivo čeka slobodu. Tu stanuje Sabina. Na polasku nije htio da pogleda u njene sjajne od suza, tamne oči. Aerodromska pista se priljubila uz naselje. Ni sam ne zna koliko ju je puta pretrčao unoseći u Grad šaku municije ili protivoklopnu minu. Soliteri na Alipašinom se istegli, kao da viču za njim, kao da ga ubjedjuju da se vrati.
Prečicama brzo stiže na vrh. Sada duboko u dolini može samo da čuje detonacije. Odavde se čine blijede i bezopasne. Ne zna šta da osjeća: radost ili tugu; strepnju pred neizvjesnošću puta ili potištenost zbog glupog izbora. Već je umoran, a nije ni počeo da putuje.
Saznanje da ga negdje čeka porodica dade mu novu snagu. Nizbrdicom ubrza korak. Još uvijek gola šuma odiše zimskom pustoši; ali se rijetki izdanci trave već zelene mladalačkim sjajem. Po gdje-gdje, kao zagubljeni, vire žuti, ljubičasti, ili bijeli cvjetovi.
Dok silazi niz bok planine misli mu postaju čvršće. Shvata drugu stranu svoje perspektive. Shvata da je vječna nada samo varka naučenih navika i stečenih očekivanja; da je to samo sanjana sreća.
Šta ga tamo čeka? - Srećni osmijesi djeteta ali i tjeskobni dani u tudjini. Ima li išta tužnije od mraka nad tudjom zemljom?! - Njihove emocije iskazane stranim jezikom ostavljaće ga ravnodušnim. Već ga nalazi osjećaj da će tamo biti beskorisno i propalo stvorenje. Jedino misli će mu biti jasne i daleke.
Obična priča
- Ibrahime, zašto nećes da me vjenčaš - pitala me je tobože ljutito, kao nestrpljivo.
- Već sam se vjenčavao i mogu ti reći da nije zanimljivo - odgovorio sam.
- A zašto si pustio ženu da ide bez tebe po svijetu? Ostaviće te - htjela je da me naljuti. - Nego ti mene vjenčaj za svaki slučaj; da ne postaneš ponovo momak.
- Pa da četnici i Englezi imaju dokaz više da pravimo islamsko-fundamentalističku državu. Nego, znaš šta: tri puta sam se ženio i imao dvije duže vanbračne zajednice. Sve te žene, dakle, svih pet, su sada u inostranstvu. Dobro su i žive begovski. Ja mu ga dodjem kao agencija za zbrinjavanje žena. I ti, ako budeš malo duže sa mnom, dolaziš u opasnost da završiš negdje tamo.
Bila je štedljiva. Svaki naš novčani izdatak bi propratila riječima koliko se moglo uštedjeti.
- Školjka jaja na Butmiru je četiri marke a mi smo je platili deset - kazivala bi rezignirano. - Da se hoće već jednom i ovim švercerima stati u kraj.
- Idi ti na Butmir i donesi karton jaja pa ćeš vidjeti da je i ovo jeftino. Uostalom, i ti si ratni profiter. Zamisli, molim te! Ratni ugistitelj! - šalio sam se.
Upoznao sam je u kafeu gdje se tek zaposlila. Imala je nespretne kretnje i dozu bojažljivosti prilikom usluživanja gostiju. U Sarajevo je došla sa grupom diverzanata preko Grepka. Nije bila baš pričljiva, i razumijevali smo se bez mnogo priče. Brzo smo se navikli jedno na drugo. Ponekad, uz gitaru, zapjevali bismo kakvu pjesmu sa radija. Njeno pjevanje bi uvijek u meni izazivalo nekakvu sjetnu provalu emocija. Sjenka, skrivena boja njenog baršunastog glasa je bila nekakva, gotovo opipljiva tuga, što se osjećala ne samo uhom, nego kožom; cijelim bićem.
Iz Rogatice, gdje je živjela, otišla je kod brata u Gorazde. Snajka je rodila sina i htjela je da im se "nadje pri ruci". Tih dana je počelo ubijanje i protjerivanje Bošnjaka iz Rogatice. Za roditelje su ubrzo čuli da su ubijeni.
Činila ju je tužnom naslaga sjećanja na vrijeme ranog djevojaštva. U njoj je još živio osjećaj slobode i spremnosti na sve radosti iz vremena koje se nikada neće vratiti. Što je ta naslaga sjećanja bivala vremenski udaljenija; to se činila većom i bilo joj je teže živjeti.
Dani su se smjenjivali pričajući svakog časa tragične priče. Ratni dogadjaji su brusili naša osjećanja; mijenjali poglede na život i činili nas drugačijima. Lišće na još neposječenom drveću u opkoljenom gradu najprije je počelo krišom da žuti, a onda stidljivo opada. Rijetkim bagremima kao da je bilo nezgodno što su ostajali goli. Jutra su postajala UNPROFOR-ski hladna i donosila srebrnasto inje po tužnim parkovima i travnatim ostrvima.
- Ovaj park je lijep i tužan kao tvoje pjevanje - rekoh i stresoh se od hladnoce dok smo čekali u redu za vodu.
- A uvelo lišće mu pristaje kao tvoj "pariton" uz moj glas.
- To je zbog riže iz humanitarne. Dok je bilo graha i leće imao sam bolji glas.
Sjećam se svakog njenog osmijeha. Sjeta u njenim očima je još uvijek često nicala. Dvije čvrste, prerano formirane bore medju očima, govorile bi da je ponovo sa mislima u svom rodnom domu. Sjeća se savjeta koje bi joj upućivala majka dok očekuju očev spori ali odlučni korak kada se umoran sa posla vraćao kući. A bor u avliji, njen vršnjak, sa granama široko raskriljenim, kao da se sprema na bratski, topli zagrljaj.
Ko li sada liježe u njen krevet? Možda je kuća neuseljena i služi kao dom psima-lutalicama. Kroz razbijena vrata i prozore vjetar unosi jesenje lišće. Nikada više neće vidjeti ni jednu fotografiju iz velikih, porodičnih albuma. Postala je čeljade bez uspomena, a osudjeno da živi sa proslošću od koje nema mira. I onaj grozni dan u Goraždu. Uvijek to nanovo preživljava. Kada bi taj dio mozga mogla da izbaci iz glave..., kada bi mogla da ne misli na to.
Bratovljev sinčić, sada već beba od sedam mjeseci, veselo je gugutao u kolijevci. Slobodnim ručicama je bezuspješno pokušavao da dohvati igračku zavezanu za lubac iznad glave. Njih troje su zasjeli za malenom, tek napravljenom sofrom. Ahmed, njen brat, juče je sa Grepka donio vreću brašna. Četiri dana prije toga nisu imali ni mrve. Njih dvije su napravile pitu i ručak je odisao svečarskim tonovima. Čulo se kucanje na ulaznim vratima. Ustala je da otvori nenadanom gostu. Bio je to Haris, Ahmedov drug iz jedinice. Nije uspjela ni da ga pozove unutra kada se desilo...
Detonaciju nije čula. Kao da je bila u bezvazdušnom prostoru. Bljesak pred očima bacio ju je u nekakav drugi svijet. Nije imala osjećaj da pada nego da se lijevi zid i patos strahovitom brzinom primiču njenoj glavi, a da ona tome ne može da se odupre. Zbog nečega nije mogla da uhvati zraka. Misli su dolazile bez napora, kao i mrak na oči.
Probudili su je nečiji jauci. Usta su bila puna prašine i teškom mukom je uspjela da iskašlje i počne normalnije disati.
Ležala je prekrivena djelovima namještaja, krhotinama cigle, betonskom prašinom. Nije smjela da se pomjera iz straha da ne otkrije da joj neki dio tijela nedostaje. Na kraju je ipak utvrdila da su ruke i noge na svom mjestu i počela je lagano da se pipa dlanovima. Krvi nije bilo i obuzela ju je tiha, trenutna radost. Bojažljivo je ustala. Haris je lezao na ulazu a oko njega se širila lokva krvi. Njegovi jauci su se lagano pretvarali u samrtni hropac. Panično je utrčala u sobu da traži pomoć od brata.
Prizor koji je tamo ugledala nikada nikome nije ispričala.
Onesvijestila se.
Oporavak je bio dug i težak. Nije htjela da živi. Htjela je sve da zaboravi u slatkom smrtnom zagrljaju. I u snu je čekala ta strašna mora. Budila se sva u znoju i puna straha.
Nakon nekoliko sedmica došla je kod sestre u Sarajevo.
* * *
Došao sam umoran sa linije. U njenim velikim, srnećim očima, ugledao sam sreću. Prvi put sam u njima osjetio iskru prave radosti.
- Mama je živa! U Švedskoj je!
Nakon desetak dana "pacovskim kanalom" otišla je majci.
- Već sam se vjenčavao i mogu ti reći da nije zanimljivo - odgovorio sam.
- A zašto si pustio ženu da ide bez tebe po svijetu? Ostaviće te - htjela je da me naljuti. - Nego ti mene vjenčaj za svaki slučaj; da ne postaneš ponovo momak.
- Pa da četnici i Englezi imaju dokaz više da pravimo islamsko-fundamentalističku državu. Nego, znaš šta: tri puta sam se ženio i imao dvije duže vanbračne zajednice. Sve te žene, dakle, svih pet, su sada u inostranstvu. Dobro su i žive begovski. Ja mu ga dodjem kao agencija za zbrinjavanje žena. I ti, ako budeš malo duže sa mnom, dolaziš u opasnost da završiš negdje tamo.
Bila je štedljiva. Svaki naš novčani izdatak bi propratila riječima koliko se moglo uštedjeti.
- Školjka jaja na Butmiru je četiri marke a mi smo je platili deset - kazivala bi rezignirano. - Da se hoće već jednom i ovim švercerima stati u kraj.
- Idi ti na Butmir i donesi karton jaja pa ćeš vidjeti da je i ovo jeftino. Uostalom, i ti si ratni profiter. Zamisli, molim te! Ratni ugistitelj! - šalio sam se.
Upoznao sam je u kafeu gdje se tek zaposlila. Imala je nespretne kretnje i dozu bojažljivosti prilikom usluživanja gostiju. U Sarajevo je došla sa grupom diverzanata preko Grepka. Nije bila baš pričljiva, i razumijevali smo se bez mnogo priče. Brzo smo se navikli jedno na drugo. Ponekad, uz gitaru, zapjevali bismo kakvu pjesmu sa radija. Njeno pjevanje bi uvijek u meni izazivalo nekakvu sjetnu provalu emocija. Sjenka, skrivena boja njenog baršunastog glasa je bila nekakva, gotovo opipljiva tuga, što se osjećala ne samo uhom, nego kožom; cijelim bićem.
Iz Rogatice, gdje je živjela, otišla je kod brata u Gorazde. Snajka je rodila sina i htjela je da im se "nadje pri ruci". Tih dana je počelo ubijanje i protjerivanje Bošnjaka iz Rogatice. Za roditelje su ubrzo čuli da su ubijeni.
Činila ju je tužnom naslaga sjećanja na vrijeme ranog djevojaštva. U njoj je još živio osjećaj slobode i spremnosti na sve radosti iz vremena koje se nikada neće vratiti. Što je ta naslaga sjećanja bivala vremenski udaljenija; to se činila većom i bilo joj je teže živjeti.
Dani su se smjenjivali pričajući svakog časa tragične priče. Ratni dogadjaji su brusili naša osjećanja; mijenjali poglede na život i činili nas drugačijima. Lišće na još neposječenom drveću u opkoljenom gradu najprije je počelo krišom da žuti, a onda stidljivo opada. Rijetkim bagremima kao da je bilo nezgodno što su ostajali goli. Jutra su postajala UNPROFOR-ski hladna i donosila srebrnasto inje po tužnim parkovima i travnatim ostrvima.
- Ovaj park je lijep i tužan kao tvoje pjevanje - rekoh i stresoh se od hladnoce dok smo čekali u redu za vodu.
- A uvelo lišće mu pristaje kao tvoj "pariton" uz moj glas.
- To je zbog riže iz humanitarne. Dok je bilo graha i leće imao sam bolji glas.
Sjećam se svakog njenog osmijeha. Sjeta u njenim očima je još uvijek često nicala. Dvije čvrste, prerano formirane bore medju očima, govorile bi da je ponovo sa mislima u svom rodnom domu. Sjeća se savjeta koje bi joj upućivala majka dok očekuju očev spori ali odlučni korak kada se umoran sa posla vraćao kući. A bor u avliji, njen vršnjak, sa granama široko raskriljenim, kao da se sprema na bratski, topli zagrljaj.
Ko li sada liježe u njen krevet? Možda je kuća neuseljena i služi kao dom psima-lutalicama. Kroz razbijena vrata i prozore vjetar unosi jesenje lišće. Nikada više neće vidjeti ni jednu fotografiju iz velikih, porodičnih albuma. Postala je čeljade bez uspomena, a osudjeno da živi sa proslošću od koje nema mira. I onaj grozni dan u Goraždu. Uvijek to nanovo preživljava. Kada bi taj dio mozga mogla da izbaci iz glave..., kada bi mogla da ne misli na to.
Bratovljev sinčić, sada već beba od sedam mjeseci, veselo je gugutao u kolijevci. Slobodnim ručicama je bezuspješno pokušavao da dohvati igračku zavezanu za lubac iznad glave. Njih troje su zasjeli za malenom, tek napravljenom sofrom. Ahmed, njen brat, juče je sa Grepka donio vreću brašna. Četiri dana prije toga nisu imali ni mrve. Njih dvije su napravile pitu i ručak je odisao svečarskim tonovima. Čulo se kucanje na ulaznim vratima. Ustala je da otvori nenadanom gostu. Bio je to Haris, Ahmedov drug iz jedinice. Nije uspjela ni da ga pozove unutra kada se desilo...
Detonaciju nije čula. Kao da je bila u bezvazdušnom prostoru. Bljesak pred očima bacio ju je u nekakav drugi svijet. Nije imala osjećaj da pada nego da se lijevi zid i patos strahovitom brzinom primiču njenoj glavi, a da ona tome ne može da se odupre. Zbog nečega nije mogla da uhvati zraka. Misli su dolazile bez napora, kao i mrak na oči.
Probudili su je nečiji jauci. Usta su bila puna prašine i teškom mukom je uspjela da iskašlje i počne normalnije disati.
Ležala je prekrivena djelovima namještaja, krhotinama cigle, betonskom prašinom. Nije smjela da se pomjera iz straha da ne otkrije da joj neki dio tijela nedostaje. Na kraju je ipak utvrdila da su ruke i noge na svom mjestu i počela je lagano da se pipa dlanovima. Krvi nije bilo i obuzela ju je tiha, trenutna radost. Bojažljivo je ustala. Haris je lezao na ulazu a oko njega se širila lokva krvi. Njegovi jauci su se lagano pretvarali u samrtni hropac. Panično je utrčala u sobu da traži pomoć od brata.
Prizor koji je tamo ugledala nikada nikome nije ispričala.
Onesvijestila se.
Oporavak je bio dug i težak. Nije htjela da živi. Htjela je sve da zaboravi u slatkom smrtnom zagrljaju. I u snu je čekala ta strašna mora. Budila se sva u znoju i puna straha.
Nakon nekoliko sedmica došla je kod sestre u Sarajevo.
* * *
Došao sam umoran sa linije. U njenim velikim, srnećim očima, ugledao sam sreću. Prvi put sam u njima osjetio iskru prave radosti.
- Mama je živa! U Švedskoj je!
Nakon desetak dana "pacovskim kanalom" otišla je majci.
Na rubu
(Posvećeno Sabahudinu Vehbijinom)
Misli mu čeprkaju po sjećanju. Naprave po dvije-tri praznine pa ponovo začeprkaju. U svakoj moždanoj vijugi se zadržavaju; provlače se kroz tajanstvenu i nepoznatu sivu masu; zaustavljaju se na čvorištima dobijajući konture; naprežu se do konačnog oblikovanja i ponovo se rasplinjavaju u mrklim moždanim komorama. Ponekad upadnu u nekakve crne rupe čije prisustvo u mozgu osjeća. Iza misli ostane trenutno olakšanje što se za nekoliko trenutaka pretvara u stalno rastući, oštar bol. Kada bol postane gotovo neizdrživ i sveprisutan, ponovo dolaze misli i odvlače pažnju sa njega, čineći ga malko podnošljivijim. Nije svjestan krupnih kapi znoja što mu klize u oči i usta; tjerajući očne kapke da dugo ostanu snažno zatvoreni i jezik da požudno hvata njihov slani okus. No, ubrzo bi ponovo postao suv i teško pokretan.
- Umri balijo! - dobuje mu negdje daleko u podsvijesti kao podstrek komadićima zemlje što skakuću oko njega zasipajuci mu lice, prašeći kosu. On još ne shvata ništa. Ustvari, svejedno mu je. Sa druge strane kao da čuje više glasova ali su nekako uzbudjeniji i, čini mu se, beznačajniji. "I ta dosadna buka! Kada bih makar mogao da zaspim."
- Konopac! Hvataj konopac! - čuje prigušene povike i onda osjeti da mu nešto preko odrvenjelih nogu pade.
- De, ne galami! Izgleda da je mrtav - čuje drugi, smireniji glas. "Pa to je Alaga!" - sinu mu najednom. "A onaj drugi; ono je Zaim!" Misli su ponovo jurile i sada su ostavljale jasne tragove što alarmiraju sjećanje. Sinu mu kroz glavu da je nekih dvije stotine metara od svoje kuće...; da su krenuli u proboj. Ugleda iz žablje perspektive poznate topole oko sebe. Nedaleko ispred; ispriječila se kuća komšije Abida i zaklanja mu pogled na prozor njegove sobe. Mrlje na prsima se neumoljivo šire a nekoliko muha spretno obigrava oko njih, spremne na iznenadni bijeg. Podiže ruku i osjeti osvježavajuću promahu u grudima. Muhe netragom nestaše. Dohvati konop i oćuta njegovu težinu.
- Mrda! Živ je!!!
- Ako ne možeš da se držis za konopac pokušaj se vezati njime - ču Alagino zabrinuto došaptavanje.
Svaki pokret mu izaziva pometnju u glavi. Crveno-zelene ruže se trepereći sire kroz potiljak odlazeći nekamo iza; da bi ponovo izbijale negdje izmedju zatvorenih očiju.
Djed ga je učio kako se veže mrtvi čvor. To je najsigurnije za izvlačenje. "Još samo malo." - ali ga ruke više ne slušaju. Onda mu je postajalo sve manje bitno da li je dobro svezao mrtvi čvor i lagano poče da tone u ništavilo tame; u svijet blaženstva, osjećajući olakšanje zbog leta što ne prestaje.
* * *
Atmosfera hodnika u ritmu žurbe ljudi u bijelom i zelenom i ječanja ranjenih. Ruke spretno postavljaju zavoje što kod ranjenika odgoni osjećaj osamljenosti i prepuštenosti samome sebi. Nikada nije bio u ratnoj bolnici ali mu se hitrina koraka i lakoća sa kojom ranjene previjaju učini poznatom. Ponovo mu nešto snažno steže um vodeći ga u maglu.
* * *
- Ovaj je gotov. Sigurno neće ni do Grada. Nego, ti se pripazi na Barikadi. Ako zapucaju prevrni krevet i sakrij se iza njega.
- Ma kažem ja doktoru. Šteta trošit' gorivo na njega.
- U Gradu će barem imati pravu dženazu na groblju. Ovdje više nema mjesta ni za mrtve... - Dalje opet nije čuo. Mrak ga, opet, čvrsto zagrli.
* * *
Gleda medicinsku sestru kako radi oko ranjenika na krevetu preko puta njega. Njene naučene kretnje joj podočnjake čine manje upadnim; no on, ipak, u njima vidje dugin spektar. Ona se spretno izvi u kukovima kako bi zaobišla ćošak kreveta prilazeći drugom ranjeniku. Sve čega bi se rukama dotakla postajalo bi pokretna stvar. "Samo da ne zaspim...; samo da, opet, ne zaspim...Neću više da spavam...!"
* * *
Ženski smijeh ga probudi. Njene konture lebdješe nekoliko trenutaka uokvirene u prozoru sa folijom. Odsustvo sna je i dalje prisutno u njenom duginom spektru. Ranjenik do prozora priča nešto što kod nje izaziva provalu smijeha.
Jezik mu suv i zadebljao. Kao da je gumom obložen, ili kao da su u njemu kosti izrasle. Kroz jedino prozorsko okno sa staklom vidi da se radja jutro što nalikuje na suton. Sunce se poput umornog starkelje penje uz nebo. U daljini čuje iznemogli romor pušaka.
Prešao je s' onu stranu slobode. Može da posmatra okolinu ali može i da se osjeća kao neko drugi. Iz nekog mrtvog ugla u njemu može da posmatra svoje doživljaje kao da ih je doživio neko drugi. Opet; sve mu kao neka stara, mistična, derviška knjiga odiše bezbrojnim tajnama. Smijeh što se ponovo prosipa prostorijom čini mu se kao razuzdana muzička rapsodija.
I nosnice mu se napuniše poznatim mirisom što ga je osjetio idući u proboj prema svome domu.
Misli mu čeprkaju po sjećanju. Naprave po dvije-tri praznine pa ponovo začeprkaju. U svakoj moždanoj vijugi se zadržavaju; provlače se kroz tajanstvenu i nepoznatu sivu masu; zaustavljaju se na čvorištima dobijajući konture; naprežu se do konačnog oblikovanja i ponovo se rasplinjavaju u mrklim moždanim komorama. Ponekad upadnu u nekakve crne rupe čije prisustvo u mozgu osjeća. Iza misli ostane trenutno olakšanje što se za nekoliko trenutaka pretvara u stalno rastući, oštar bol. Kada bol postane gotovo neizdrživ i sveprisutan, ponovo dolaze misli i odvlače pažnju sa njega, čineći ga malko podnošljivijim. Nije svjestan krupnih kapi znoja što mu klize u oči i usta; tjerajući očne kapke da dugo ostanu snažno zatvoreni i jezik da požudno hvata njihov slani okus. No, ubrzo bi ponovo postao suv i teško pokretan.
- Umri balijo! - dobuje mu negdje daleko u podsvijesti kao podstrek komadićima zemlje što skakuću oko njega zasipajuci mu lice, prašeći kosu. On još ne shvata ništa. Ustvari, svejedno mu je. Sa druge strane kao da čuje više glasova ali su nekako uzbudjeniji i, čini mu se, beznačajniji. "I ta dosadna buka! Kada bih makar mogao da zaspim."
- Konopac! Hvataj konopac! - čuje prigušene povike i onda osjeti da mu nešto preko odrvenjelih nogu pade.
- De, ne galami! Izgleda da je mrtav - čuje drugi, smireniji glas. "Pa to je Alaga!" - sinu mu najednom. "A onaj drugi; ono je Zaim!" Misli su ponovo jurile i sada su ostavljale jasne tragove što alarmiraju sjećanje. Sinu mu kroz glavu da je nekih dvije stotine metara od svoje kuće...; da su krenuli u proboj. Ugleda iz žablje perspektive poznate topole oko sebe. Nedaleko ispred; ispriječila se kuća komšije Abida i zaklanja mu pogled na prozor njegove sobe. Mrlje na prsima se neumoljivo šire a nekoliko muha spretno obigrava oko njih, spremne na iznenadni bijeg. Podiže ruku i osjeti osvježavajuću promahu u grudima. Muhe netragom nestaše. Dohvati konop i oćuta njegovu težinu.
- Mrda! Živ je!!!
- Ako ne možeš da se držis za konopac pokušaj se vezati njime - ču Alagino zabrinuto došaptavanje.
Svaki pokret mu izaziva pometnju u glavi. Crveno-zelene ruže se trepereći sire kroz potiljak odlazeći nekamo iza; da bi ponovo izbijale negdje izmedju zatvorenih očiju.
Djed ga je učio kako se veže mrtvi čvor. To je najsigurnije za izvlačenje. "Još samo malo." - ali ga ruke više ne slušaju. Onda mu je postajalo sve manje bitno da li je dobro svezao mrtvi čvor i lagano poče da tone u ništavilo tame; u svijet blaženstva, osjećajući olakšanje zbog leta što ne prestaje.
* * *
Atmosfera hodnika u ritmu žurbe ljudi u bijelom i zelenom i ječanja ranjenih. Ruke spretno postavljaju zavoje što kod ranjenika odgoni osjećaj osamljenosti i prepuštenosti samome sebi. Nikada nije bio u ratnoj bolnici ali mu se hitrina koraka i lakoća sa kojom ranjene previjaju učini poznatom. Ponovo mu nešto snažno steže um vodeći ga u maglu.
* * *
- Ovaj je gotov. Sigurno neće ni do Grada. Nego, ti se pripazi na Barikadi. Ako zapucaju prevrni krevet i sakrij se iza njega.
- Ma kažem ja doktoru. Šteta trošit' gorivo na njega.
- U Gradu će barem imati pravu dženazu na groblju. Ovdje više nema mjesta ni za mrtve... - Dalje opet nije čuo. Mrak ga, opet, čvrsto zagrli.
* * *
Gleda medicinsku sestru kako radi oko ranjenika na krevetu preko puta njega. Njene naučene kretnje joj podočnjake čine manje upadnim; no on, ipak, u njima vidje dugin spektar. Ona se spretno izvi u kukovima kako bi zaobišla ćošak kreveta prilazeći drugom ranjeniku. Sve čega bi se rukama dotakla postajalo bi pokretna stvar. "Samo da ne zaspim...; samo da, opet, ne zaspim...Neću više da spavam...!"
* * *
Ženski smijeh ga probudi. Njene konture lebdješe nekoliko trenutaka uokvirene u prozoru sa folijom. Odsustvo sna je i dalje prisutno u njenom duginom spektru. Ranjenik do prozora priča nešto što kod nje izaziva provalu smijeha.
Jezik mu suv i zadebljao. Kao da je gumom obložen, ili kao da su u njemu kosti izrasle. Kroz jedino prozorsko okno sa staklom vidi da se radja jutro što nalikuje na suton. Sunce se poput umornog starkelje penje uz nebo. U daljini čuje iznemogli romor pušaka.
Prešao je s' onu stranu slobode. Može da posmatra okolinu ali može i da se osjeća kao neko drugi. Iz nekog mrtvog ugla u njemu može da posmatra svoje doživljaje kao da ih je doživio neko drugi. Opet; sve mu kao neka stara, mistična, derviška knjiga odiše bezbrojnim tajnama. Smijeh što se ponovo prosipa prostorijom čini mu se kao razuzdana muzička rapsodija.
I nosnice mu se napuniše poznatim mirisom što ga je osjetio idući u proboj prema svome domu.
Na brdu straha
Prože ga tuga. Najradije bi zaplakao. Osjeća strašnu potrebu da govori bilo s kim; da otrese olovne misli što ga salijeću. Čini se sam sebi prazan; prazniji nego ikada. Beskrajna tuga i samoća. Ruke i sljepoočnice mu gore. Kao da ga hvata groznica. Prodje uz njega talas zime. Strese se. Strah ga sna. Strah ga da će doći iznenada i sklopiti mu oči; pomutiti ionako smućenu svijest. Čini mu se da čeka u zasjedi i vreba ga. Otvori širom oči.
Zaustavljen u pola pokreta leži Safet. Noge mu potrpala zemlja. "Sijač" u njegovim rukama još uvijek djeluje prijeteći. "Oprosti, druže; sada me je strah od tebe" - pomisli, a kao da reče.
Da bježi?! Sada; kada bi trebalo kroz tamu noći da dodje smjena?! Telefon je raznijela jedna od mina i ne može ih zvati ali nisu valjda toliki debili da ne shvataju da ovdje još ima živih. Da su četnici ovdje izašli ni njih dole više ne bi bilo.
Osjeća jasno da su u njemu dva oprečna bića. Jedno hoće da bježi; drugo se opire. Čas pobjedjuje jedno čas drugo. Žestoko želi ustati i pobjeći ali ono suprotno biće mu ne dozvoljava. Strah od samoće; strah od četničkih diverzanata; strah od mrtva Safeta; strah od umora i sna...; sve je to jedno biće koje ga tjera da bježi.
A stid?! Da se pojavi dole; kao kukavica da napusti rov?! Da ostavi mrtva Safeta?! Kako bi mogao da pogleda u oči drugovima?! Zar poslije svog pakla kroz koji je danas prošao? Ne!!! Odlučno je ono drugo biće u njemu.
'A zašto ti drugovi kojima "ne bi mogao da pogledaš u oči" ne dodjoše danas da vide šta se ovdje dešava; da ti pomognu; vode makar da ti donesu?! Kao miši su se sakrili u zemunice i boli ih djon od vojničke čizme za tebe, tvoje principe i Bosnu'.
Ponovo mu u mislima dogadjaji od danas.
Ječe brda pod čeličnom četničkom čizmom. Brdo gdje ih jutros dovedoše kao pojačanje je visoko i obraslo bukovom šumom. Sredinom ga presijeca kanal sa nekoliko "vučjih jazbina". Dok prilaze vojnicima na osmatračkom mjestu, Safet mu objašnjava da su te "jazbine" pouzdana zaštita od mina; kao i od četničkih diverzanata. Vojnici ih dočekaše osmijesima dobrodošlice. Sjedoše pod stablom pored kanala. Popiše kahvu iz "lanč-paketa", častiš se "ratnom Drinom" i razgovaraše o ratnim a i drugim dogodovštinama. Povremeno bi ispričali kakvu neozbiljnu zgodu; kako to često biva u društvu mladih ljudi.
Stiže i prva granata koja nikog naročito ne uzbudi. Krhotine su bijesno frcale po drveću. Jedna grančica, otkinuta u krošnji iznad njih, lelujajući pade Safetu u krilo.
- Nije maslinova ali je grančica - našali se.
- Čuje se ispaljenje i dugo putuju; minobacačke su – zaključi Ivica i naučenim pokretima uskoči u rov.
- Da vidimo šta imamo od pušaka - glasom koji ne trpi pogovora - javi se Safet.
Rasporediše se po "jazbinama". I dok su mine padale - oni su čekali. Čekali su da nekoga ubiju - ili svoju smrt. "Ništa nije besmrtno" - istisnu mu eksplozija utješnu misao na prepad. "A koliko ljudi sada čeka da nekoga ubije?... Koliko ih i ne sluteći čeka svoju smrt?"
Krhotina mine nadje Ivičin stomak. Otišao je na rukama saboraca. Oči mu otežale od bola, straha i očajne nade.
Traže ih u pravilnim razmacima. Prevrću zemlju, bijesno kidaju grane sa drveća gladne njihovih tijela. Na zvuk njihovog dolaska uvlače se u duboku sigurnost rova.
Mir koji je iznenada nastupio poremetiše četnički glasovi. Gledao ih je sa nekim neobičnim osjećajem u grudima; neobjašnjivom nelagodom i melanholijom u srcu. Pričinjava mu se da vidi neko; u isti mah; smiješno i žalosno prividjenje; ishlapjelu sjenku "bratstva-jedinstva"; koje je nestalo zajedno sa njihovim SMB uniformama i koje sada vidi u ružno iskarikiranom obliku. Došlo mu da plače; da plače zbog krvi za koju sluti da će teći.
- Pridjite, psi džehenemski; samo pridjite - šapuce Safet niz cijev "sijača", strepeći da se, slučajno, ne predomisle; da se ne vrate nazad.
Oprezno prilaze. U očima im nada da je brdo napušteno. Neodlučno zastaju. Izrazi lica im napregnuti; izmijenjeni. Zagledaju se medjusobno; kao da se tim pogledima hrabre. Nepovjerljivo gledaju.
- Tuci one lijevo - prošaputa Safet.
Neki su pokušavali da se predaju; neki su bježali; a neki su stajali izgubljeno bludeći očima u ništa. Pojedinačna paljba, koju Safet na kraju znalački upotrijebi, ranjene oslobodi muka.
- Prvi rafal je bio Arapski; s desna u lijevo - kroz smijeh će Safet dok pokušavaju da izbroje mrtve.
Nove minobacačke plotune dočekaše jedući dvopek. Vjetar je lagano pirkao tjerajući lišće na bojažljivo treperenje. Tek što zauzeše mjesta u "jazbinama" u bljesku Safetova oka vidje smrt. Njegova krv je lagano natapala žednu bosansku zemlju. Bijes koji je rastao u njemu dade mu nadljudsku snagu; duboku, neobjašnjivu snagu što budi odlučnost i mržnju koja ga prisiljava da ih čeka.
"Pridjite, psi džehenemski; samo pridjite" - dobuje mu u glavi dok priprema puške i bombe.
Bezbojna pustoš ostaje iza plameno-dimnih pečurki što ga traže uporno kao vrijeme. Na zvuke njihovog dolaska traži sigurniji zaklon riješen da ostanem živ; da im ne dozvoli da izadju ovdje. Poslije svakog njihovog promašaja duša mu se uzburka od sreće i opojne snage koja nikne negdje u njemu. Tijelo mu obuzeo neki čudan drhat; drhat što tjera na umnu borbu.
Odmah poslije pada mine trči tamo i traži krater. Tu je najbezbjednije. Dvije ne padaju na isto mjesto.
Sunčev užareni prsten polako pada prema horizontu a on i dalje skače preko otkinutih grana; preko četničkih leševa; hvata zaklon iza osakaćenog drveća; plaši četnike kratkim rafalima sa raznih mjesta i čeka pojačanje. Bukve; što sada podsjećaju na teške invalide; gledaju ga optužujući dok smućeni olovni oblaci jure, kao da pred nekim bježe.
** ** **
I sada gleda svoje izgrebane ruke; poderanu odjeću; umorne noge što drhte. Duša mu se topi. Ne osjeća otkucaje srca. Tijelo mu postalo mehko i propusno poput spužve. Kao da mu se unutrašnjost ruši i raspada. Misli mu smućene; poremećene. Razum se pobrkao. Neka sila ga raspršila i nema vlasti nad njim. Boji se što taj silni strah od smrti ne umije da kontroliše.
I čeka smjenu koja će, sigurno, doći.
Zaustavljen u pola pokreta leži Safet. Noge mu potrpala zemlja. "Sijač" u njegovim rukama još uvijek djeluje prijeteći. "Oprosti, druže; sada me je strah od tebe" - pomisli, a kao da reče.
Da bježi?! Sada; kada bi trebalo kroz tamu noći da dodje smjena?! Telefon je raznijela jedna od mina i ne može ih zvati ali nisu valjda toliki debili da ne shvataju da ovdje još ima živih. Da su četnici ovdje izašli ni njih dole više ne bi bilo.
Osjeća jasno da su u njemu dva oprečna bića. Jedno hoće da bježi; drugo se opire. Čas pobjedjuje jedno čas drugo. Žestoko želi ustati i pobjeći ali ono suprotno biće mu ne dozvoljava. Strah od samoće; strah od četničkih diverzanata; strah od mrtva Safeta; strah od umora i sna...; sve je to jedno biće koje ga tjera da bježi.
A stid?! Da se pojavi dole; kao kukavica da napusti rov?! Da ostavi mrtva Safeta?! Kako bi mogao da pogleda u oči drugovima?! Zar poslije svog pakla kroz koji je danas prošao? Ne!!! Odlučno je ono drugo biće u njemu.
'A zašto ti drugovi kojima "ne bi mogao da pogledaš u oči" ne dodjoše danas da vide šta se ovdje dešava; da ti pomognu; vode makar da ti donesu?! Kao miši su se sakrili u zemunice i boli ih djon od vojničke čizme za tebe, tvoje principe i Bosnu'.
Ponovo mu u mislima dogadjaji od danas.
Ječe brda pod čeličnom četničkom čizmom. Brdo gdje ih jutros dovedoše kao pojačanje je visoko i obraslo bukovom šumom. Sredinom ga presijeca kanal sa nekoliko "vučjih jazbina". Dok prilaze vojnicima na osmatračkom mjestu, Safet mu objašnjava da su te "jazbine" pouzdana zaštita od mina; kao i od četničkih diverzanata. Vojnici ih dočekaše osmijesima dobrodošlice. Sjedoše pod stablom pored kanala. Popiše kahvu iz "lanč-paketa", častiš se "ratnom Drinom" i razgovaraše o ratnim a i drugim dogodovštinama. Povremeno bi ispričali kakvu neozbiljnu zgodu; kako to često biva u društvu mladih ljudi.
Stiže i prva granata koja nikog naročito ne uzbudi. Krhotine su bijesno frcale po drveću. Jedna grančica, otkinuta u krošnji iznad njih, lelujajući pade Safetu u krilo.
- Nije maslinova ali je grančica - našali se.
- Čuje se ispaljenje i dugo putuju; minobacačke su – zaključi Ivica i naučenim pokretima uskoči u rov.
- Da vidimo šta imamo od pušaka - glasom koji ne trpi pogovora - javi se Safet.
Rasporediše se po "jazbinama". I dok su mine padale - oni su čekali. Čekali su da nekoga ubiju - ili svoju smrt. "Ništa nije besmrtno" - istisnu mu eksplozija utješnu misao na prepad. "A koliko ljudi sada čeka da nekoga ubije?... Koliko ih i ne sluteći čeka svoju smrt?"
Krhotina mine nadje Ivičin stomak. Otišao je na rukama saboraca. Oči mu otežale od bola, straha i očajne nade.
Traže ih u pravilnim razmacima. Prevrću zemlju, bijesno kidaju grane sa drveća gladne njihovih tijela. Na zvuk njihovog dolaska uvlače se u duboku sigurnost rova.
Mir koji je iznenada nastupio poremetiše četnički glasovi. Gledao ih je sa nekim neobičnim osjećajem u grudima; neobjašnjivom nelagodom i melanholijom u srcu. Pričinjava mu se da vidi neko; u isti mah; smiješno i žalosno prividjenje; ishlapjelu sjenku "bratstva-jedinstva"; koje je nestalo zajedno sa njihovim SMB uniformama i koje sada vidi u ružno iskarikiranom obliku. Došlo mu da plače; da plače zbog krvi za koju sluti da će teći.
- Pridjite, psi džehenemski; samo pridjite - šapuce Safet niz cijev "sijača", strepeći da se, slučajno, ne predomisle; da se ne vrate nazad.
Oprezno prilaze. U očima im nada da je brdo napušteno. Neodlučno zastaju. Izrazi lica im napregnuti; izmijenjeni. Zagledaju se medjusobno; kao da se tim pogledima hrabre. Nepovjerljivo gledaju.
- Tuci one lijevo - prošaputa Safet.
Neki su pokušavali da se predaju; neki su bježali; a neki su stajali izgubljeno bludeći očima u ništa. Pojedinačna paljba, koju Safet na kraju znalački upotrijebi, ranjene oslobodi muka.
- Prvi rafal je bio Arapski; s desna u lijevo - kroz smijeh će Safet dok pokušavaju da izbroje mrtve.
Nove minobacačke plotune dočekaše jedući dvopek. Vjetar je lagano pirkao tjerajući lišće na bojažljivo treperenje. Tek što zauzeše mjesta u "jazbinama" u bljesku Safetova oka vidje smrt. Njegova krv je lagano natapala žednu bosansku zemlju. Bijes koji je rastao u njemu dade mu nadljudsku snagu; duboku, neobjašnjivu snagu što budi odlučnost i mržnju koja ga prisiljava da ih čeka.
"Pridjite, psi džehenemski; samo pridjite" - dobuje mu u glavi dok priprema puške i bombe.
Bezbojna pustoš ostaje iza plameno-dimnih pečurki što ga traže uporno kao vrijeme. Na zvuke njihovog dolaska traži sigurniji zaklon riješen da ostanem živ; da im ne dozvoli da izadju ovdje. Poslije svakog njihovog promašaja duša mu se uzburka od sreće i opojne snage koja nikne negdje u njemu. Tijelo mu obuzeo neki čudan drhat; drhat što tjera na umnu borbu.
Odmah poslije pada mine trči tamo i traži krater. Tu je najbezbjednije. Dvije ne padaju na isto mjesto.
Sunčev užareni prsten polako pada prema horizontu a on i dalje skače preko otkinutih grana; preko četničkih leševa; hvata zaklon iza osakaćenog drveća; plaši četnike kratkim rafalima sa raznih mjesta i čeka pojačanje. Bukve; što sada podsjećaju na teške invalide; gledaju ga optužujući dok smućeni olovni oblaci jure, kao da pred nekim bježe.
** ** **
I sada gleda svoje izgrebane ruke; poderanu odjeću; umorne noge što drhte. Duša mu se topi. Ne osjeća otkucaje srca. Tijelo mu postalo mehko i propusno poput spužve. Kao da mu se unutrašnjost ruši i raspada. Misli mu smućene; poremećene. Razum se pobrkao. Neka sila ga raspršila i nema vlasti nad njim. Boji se što taj silni strah od smrti ne umije da kontroliše.
I čeka smjenu koja će, sigurno, doći.
(P O)Č E T N I C I
- U onim su kućama - reče vodič i pokaza preko žive ograde. Dva reda kuća postrojena kao na smotri. Ispred njih staro groblje. Otima se za mir svojih stanara dok uporno štekću puške. Cijepanje zraka propraćeno eksplozijom. Na trenutak puške ućute. Kao iz strahopoštovanja. Potom još žešće zagalame. Osjećam miris majskog jutra i neki duboki nemir.
- Ima li koga u ovim prvim kućama ispod groblja - pita Aljo. Nabrekla vena na čelu kaže da je uzbudjen.
- Napuštene su - reče vodič.
- A gdje su im bunkeri - Musin glas je promijenio boju.
- Samo znamo da pucaju iz grobljanske kapele i onih kuća iza. Izvidjači kažu da su po napuštenim kućama.
- Šta će im bunkeri i zemunice. Granata nemamo, a od naših puščica su i zidovi dovoljna zaštita - zaključih. - Gdje su ostali - upitah Alja.
- Nešto se "dogovaraju."
Ironija u njegovom glasu me podstače:
- Idemo li?!
- Idemo - rekoše uglas.
Provukosmo se kroz živu ogradu. Dočeka nas miris zgaženih kopriva. Iza nas osta vodičevo "Sretnomomci!" Pretrčasmo brisani prostor do prve kuće. Prizemlje sa tri strane ukopano u zemlju. Vanjske stepenice vode do ulaza na prvi sprat. Kanati navučeni na prozore. Betonski nogostupi išarani naprslinama. Po pukotinama nikla trava i miris napuštenosti.
Paranje zraka nas natjera da zalegnemo. Eksplozija mi proširi vidike ljepote življenja. Prigrli nas oblak prašine. Krhotina granate miroljubivo doskakuta do mene. Sa puno zahvalnosti je uzeh i - opržih se.
- Halal ti na stubištu, gazda - čujem Musin glas ispunjen radosnim podrhtavanjem. Pogledajte gdje je pala - pokazuje na svjež krater u travnjaku. Na fasadi novi ožiljci. Otresosmo prašinu sa odjeće i krenusmo dalje.
Stiže nas Sejo. Puška mu nehajno okačena o rame. Za njim; kao da su tu slučajno, tri policajca i momak bez oružja.
- Ko je ovaj - upitah.
- Teritirijalac. Moli da podje sa nama. Kazem mu da nemamo više oružja a on navalio: "Povedite me, molim vas. Znam kako se rukuje "zoljom"; a i ako zaplijenite koju pušku dobro ću vam doći."
Pošao sam naprijed.
Bolno osjećam njihovo prisustvo. Grlo mi suho. Nemir krvi pritiska bubne opne. Muči me tuga uspomena. Kao da osjećam miris halve što je majka peče uoči Čestite Večeri. Na prozorima napuštenih kuća slutim donedavno prisutni dječji smijeh i tajne poglede zaljubljenih djevojaka.
Ovdje se samo gine. I plače..., kad' se ima vremena.
Ja-šehid! A ni jedne dove ne znam. Prije dolaska u Bosnu nisam znao šta je mejtef. A djeca će mi možda postati Nijemci …, ili Švedjani.
Krajem oka primijetih zauzimanje položaja za puškama. Zalegoh. Betonsko postolje baštenske ograde me materinski zaštiti. Dok prašte meci oko mene osjećam Sejovu bombu kako već okrvavljena ubistvom leti prema njima. Kiša baštenske zemlje dugo pada po meni poslije njene eksplozije. Jedan bradati šljem ustaje i panično bježi. Povukoh obarač.
Gledamo ih prljave i mrtve. Zbrajamo ostavljene puške. Dugo odgonetamo kako se puca iz "sijača smrti" kojeg sada prvi put vidimo.
Kao dvije očerupane paunice stajale su pored praga. Oči im nabijene strahom. Brizgaju suze. Starija; mršavim rukama grčevito stiska Bibliju na grudi. Kao štit. Mladja; bosih nogu sa kurjim očima; drhti i pribija se uz moje rame.
- Molim vas! Nemojte nas dirati.
Gledamo se u čudu.
Ostale su jecajuci. U očima im nevjerica. "Mudžahedini ne siluju."
Po četnickim brlozima nalazimo kutije u kojima je bila upakovana smrt. Smrt, koju su bezdušno slali po gradu. Po krevetima prazne vlaše. Karte razbacane po stolovima.
Grad leži pod nama i sunča svoje rane. Mahale razbacane po padinama kao da ih je neki ogromni ratar nevještom rukom posijao. Najednom nikne pečurka dima. Onda eksplozija.
Musa zove:
- Ibrahime, dodji! Kada sam prišao reče uzbudjeno:
- Stoje na ulici i pričaju. Ne očekuju nas sa ove strane. Možemo im prići a da misle da smo njihovi.
Prilazimo. Policijske uniforme na nama nemaju oznaka. Od straha sam zaboravio da dišem. Slušam njihovu živu diskusiju.
Onizak četnik sa šajkačom na glavi i velikom, sjajnom kokardom bi ubijao sve "balije " redom. I djecu. "Kada porastu, bice opet "balije". "Sada sa njima treba raščistiti za sva vremena" - kaže.
Bradati dugajlija ne misli tako: "Raseliti! A vidjenije medju njima pobiti i - riješen problem." Važno podiže lijevu obrvu dok se češka po sljepoočnici. Musa pritisnu okidač i posta svjestan svoje hrabrosti. Na mrtvim licima pitanja. U zenice lagano ulazi led dok se crne šupljine ustiju krive. Samo krv, još živa, teče..., luta po trotoaru.
"Raseliti! A vidjenije medju njima pobiti!" dobuje mi u ušima dok se vraćamo do ostalih.
Poput orkanskog vrtloga izadje iz poprečne ulice pred nas. Ogromni šljem ga čini izgubljenim. I velike čizme na mršavim nogama.
- Žedan sam; imaš li vode - pita me.
- Spusti pušku - rekoh i podigoh svoju.
- Šta ti je!? Ja sam iz Druge Romanijske!
- Bas zato; baci pušku!
Ispade mu iz ruku kao da je vrela. Oči mu poput svijeća na propuhu žmirnuše. Medju nogama mu se lagano širi mrlja. Spušta se niz lijevu nogu i nestaje u čizmi. Stopalo noge mu okrenuto prema unutra. Veliki nož za pojasom djeluje bezazleno dok mokri, drhti i moli:
- Molim te nemoj me ubiti!!!
Glava mi postala bojište ideja. Naviru razlozi da povučem obarač i riješim ga straha i poniženja. Odmah prigovor potisne te razloge. Saznanje da mogu da odlučujem o nečijem življenju ili smrti me uplaši.
- Idemo do mojih - rekoh i podigoh njegovu pušku sa zemlje.
Pokušaj da ga zaštitim završio se tako što sam se poslije dobijenog udarca u pleksus borio da povratim dah dok je on ječao pod kišom udaraca. U glavi mi najednom naišla čudna snaga rasudjivanja; nov način gledanja na životna pitanja sa novim razlozima i protivrazlozima. Aljo me gleda bijesnim očima.
- Ubiću te! Vidio bih tvoju humanost i viteško ratovanje da su ti silovali sestru.
Dah mi se povrati. Progutah pljuvačku od straha i saučešća.
- Radi šta hoćeš. Ali ja ono oružje ne nosim. A dobro znaš koliko nam je svaka puška potrebna.
- Ibrahim je u pravu - reče Sejo. - Srbine! Koliko po pravilu službe u četničkoj vojsci smiješ da nosiš?!
- Pedeset kilograma - reče i ispljunu dva zuba.
- Može li stotina i ostaneš živ?!
- Može - ču se pritajeni uzdah nade.
- Da vidimo - poče Sejo da računa - Dva "sijača", jedan "garonja", ranac municije za puške, četiri limena sanduka municije za "sijače" i RUP-ovka. To je oko devedesetak kilograma. I nije tako teško u zamjenu za život. Šta kažeš - namignu mu obješenjački.
Oči mu bljesnuše čežnjom za životom
- Ibrahime izvini - reče Aljo i zagrli me.
Iznad Vrbanje rafali i dalje plivaju zrakom.
- Ima li koga u ovim prvim kućama ispod groblja - pita Aljo. Nabrekla vena na čelu kaže da je uzbudjen.
- Napuštene su - reče vodič.
- A gdje su im bunkeri - Musin glas je promijenio boju.
- Samo znamo da pucaju iz grobljanske kapele i onih kuća iza. Izvidjači kažu da su po napuštenim kućama.
- Šta će im bunkeri i zemunice. Granata nemamo, a od naših puščica su i zidovi dovoljna zaštita - zaključih. - Gdje su ostali - upitah Alja.
- Nešto se "dogovaraju."
Ironija u njegovom glasu me podstače:
- Idemo li?!
- Idemo - rekoše uglas.
Provukosmo se kroz živu ogradu. Dočeka nas miris zgaženih kopriva. Iza nas osta vodičevo "Sretnomomci!" Pretrčasmo brisani prostor do prve kuće. Prizemlje sa tri strane ukopano u zemlju. Vanjske stepenice vode do ulaza na prvi sprat. Kanati navučeni na prozore. Betonski nogostupi išarani naprslinama. Po pukotinama nikla trava i miris napuštenosti.
Paranje zraka nas natjera da zalegnemo. Eksplozija mi proširi vidike ljepote življenja. Prigrli nas oblak prašine. Krhotina granate miroljubivo doskakuta do mene. Sa puno zahvalnosti je uzeh i - opržih se.
- Halal ti na stubištu, gazda - čujem Musin glas ispunjen radosnim podrhtavanjem. Pogledajte gdje je pala - pokazuje na svjež krater u travnjaku. Na fasadi novi ožiljci. Otresosmo prašinu sa odjeće i krenusmo dalje.
Stiže nas Sejo. Puška mu nehajno okačena o rame. Za njim; kao da su tu slučajno, tri policajca i momak bez oružja.
- Ko je ovaj - upitah.
- Teritirijalac. Moli da podje sa nama. Kazem mu da nemamo više oružja a on navalio: "Povedite me, molim vas. Znam kako se rukuje "zoljom"; a i ako zaplijenite koju pušku dobro ću vam doći."
Pošao sam naprijed.
Bolno osjećam njihovo prisustvo. Grlo mi suho. Nemir krvi pritiska bubne opne. Muči me tuga uspomena. Kao da osjećam miris halve što je majka peče uoči Čestite Večeri. Na prozorima napuštenih kuća slutim donedavno prisutni dječji smijeh i tajne poglede zaljubljenih djevojaka.
Ovdje se samo gine. I plače..., kad' se ima vremena.
Ja-šehid! A ni jedne dove ne znam. Prije dolaska u Bosnu nisam znao šta je mejtef. A djeca će mi možda postati Nijemci …, ili Švedjani.
Krajem oka primijetih zauzimanje položaja za puškama. Zalegoh. Betonsko postolje baštenske ograde me materinski zaštiti. Dok prašte meci oko mene osjećam Sejovu bombu kako već okrvavljena ubistvom leti prema njima. Kiša baštenske zemlje dugo pada po meni poslije njene eksplozije. Jedan bradati šljem ustaje i panično bježi. Povukoh obarač.
Gledamo ih prljave i mrtve. Zbrajamo ostavljene puške. Dugo odgonetamo kako se puca iz "sijača smrti" kojeg sada prvi put vidimo.
Kao dvije očerupane paunice stajale su pored praga. Oči im nabijene strahom. Brizgaju suze. Starija; mršavim rukama grčevito stiska Bibliju na grudi. Kao štit. Mladja; bosih nogu sa kurjim očima; drhti i pribija se uz moje rame.
- Molim vas! Nemojte nas dirati.
Gledamo se u čudu.
Ostale su jecajuci. U očima im nevjerica. "Mudžahedini ne siluju."
Po četnickim brlozima nalazimo kutije u kojima je bila upakovana smrt. Smrt, koju su bezdušno slali po gradu. Po krevetima prazne vlaše. Karte razbacane po stolovima.
Grad leži pod nama i sunča svoje rane. Mahale razbacane po padinama kao da ih je neki ogromni ratar nevještom rukom posijao. Najednom nikne pečurka dima. Onda eksplozija.
Musa zove:
- Ibrahime, dodji! Kada sam prišao reče uzbudjeno:
- Stoje na ulici i pričaju. Ne očekuju nas sa ove strane. Možemo im prići a da misle da smo njihovi.
Prilazimo. Policijske uniforme na nama nemaju oznaka. Od straha sam zaboravio da dišem. Slušam njihovu živu diskusiju.
Onizak četnik sa šajkačom na glavi i velikom, sjajnom kokardom bi ubijao sve "balije " redom. I djecu. "Kada porastu, bice opet "balije". "Sada sa njima treba raščistiti za sva vremena" - kaže.
Bradati dugajlija ne misli tako: "Raseliti! A vidjenije medju njima pobiti i - riješen problem." Važno podiže lijevu obrvu dok se češka po sljepoočnici. Musa pritisnu okidač i posta svjestan svoje hrabrosti. Na mrtvim licima pitanja. U zenice lagano ulazi led dok se crne šupljine ustiju krive. Samo krv, još živa, teče..., luta po trotoaru.
"Raseliti! A vidjenije medju njima pobiti!" dobuje mi u ušima dok se vraćamo do ostalih.
Poput orkanskog vrtloga izadje iz poprečne ulice pred nas. Ogromni šljem ga čini izgubljenim. I velike čizme na mršavim nogama.
- Žedan sam; imaš li vode - pita me.
- Spusti pušku - rekoh i podigoh svoju.
- Šta ti je!? Ja sam iz Druge Romanijske!
- Bas zato; baci pušku!
Ispade mu iz ruku kao da je vrela. Oči mu poput svijeća na propuhu žmirnuše. Medju nogama mu se lagano širi mrlja. Spušta se niz lijevu nogu i nestaje u čizmi. Stopalo noge mu okrenuto prema unutra. Veliki nož za pojasom djeluje bezazleno dok mokri, drhti i moli:
- Molim te nemoj me ubiti!!!
Glava mi postala bojište ideja. Naviru razlozi da povučem obarač i riješim ga straha i poniženja. Odmah prigovor potisne te razloge. Saznanje da mogu da odlučujem o nečijem življenju ili smrti me uplaši.
- Idemo do mojih - rekoh i podigoh njegovu pušku sa zemlje.
Pokušaj da ga zaštitim završio se tako što sam se poslije dobijenog udarca u pleksus borio da povratim dah dok je on ječao pod kišom udaraca. U glavi mi najednom naišla čudna snaga rasudjivanja; nov način gledanja na životna pitanja sa novim razlozima i protivrazlozima. Aljo me gleda bijesnim očima.
- Ubiću te! Vidio bih tvoju humanost i viteško ratovanje da su ti silovali sestru.
Dah mi se povrati. Progutah pljuvačku od straha i saučešća.
- Radi šta hoćeš. Ali ja ono oružje ne nosim. A dobro znaš koliko nam je svaka puška potrebna.
- Ibrahim je u pravu - reče Sejo. - Srbine! Koliko po pravilu službe u četničkoj vojsci smiješ da nosiš?!
- Pedeset kilograma - reče i ispljunu dva zuba.
- Može li stotina i ostaneš živ?!
- Može - ču se pritajeni uzdah nade.
- Da vidimo - poče Sejo da računa - Dva "sijača", jedan "garonja", ranac municije za puške, četiri limena sanduka municije za "sijače" i RUP-ovka. To je oko devedesetak kilograma. I nije tako teško u zamjenu za život. Šta kažeš - namignu mu obješenjački.
Oči mu bljesnuše čežnjom za životom
- Ibrahime izvini - reče Aljo i zagrli me.
Iznad Vrbanje rafali i dalje plivaju zrakom.
Sunday, March 11, 2007
Autoradio
Priče iz taksija
Rahim Agović
U stisku njegove ruke osjetih tračak dileme koju je uspješno skrivao maskom odlučnosti na licu. On, supruga i dvoje djece idu zauvijek u Novi Zeland. Tamo ga čeka posao. Čuvace ovce. Dovezao sam ih taksijem na Schiphol i pomogao im sa obimnim prtljagom do Martinerovog odjela u polaznoj hali. Tu smo se i pozdravili. ‘To je, dakle, jedan od 40.000 Holandjana koji godišnje emigriraju’ - vrzmalo mi se po glavi.
Dnevna svjetlost je polako počela da osvaja horizont kada sam ponovo sjeo u auto. U ušima mi je odzvanjao njihov smijeh koji je vise ličio na oproštajni plač. ‘Kako to’ - pitao sam se - ‘da nikog nije bilo da ih isprati’. Znači, još jedan mali ‘kulturni nesporazum’ između nas, Balkanaca i njih, Zapadnoevropljana...; ili su, zaista, ostali bez prijatelja, pa zato i sele?.. idu u neku vrstu samoizgnanstva?
Uključujuci se na auto-put shvatih da sam u jutarnjoj špici. Hiljade auta je stajalo ili išlo brzinom puža. Potražih na auto-radiju nešto što će mi prijati uhu. Bez autoradija je danas nemoguće učestvovati u saobraćaju. Ovim ne mislim reći da putem radija najlakše dobiješ informacije o planiranom putu. Bar ovdje, u Holandiji, jutarnje kolone ne možeš nikako izbjeći. Tu ništa ne pomaže. Unutrašnjost auta ispuniše romanticni zvuci jednog od ‘Muzickih momenata’ Franza Schuberta.
Auto je idealno mjesto za slušanje muzike. Kući ima toliko drugih stvari koje ti odvlače pažnju. Ovdje, usamljen u autu, sa pogledom na zadnji branik onog ispred tebe ili u ogledalu, na prednji branik onoga iza tebe. Eventualno, možeš da vidiš profil onoga ko je lijevo ili desno. U takvom okruženju neizbježno se konfrontiraš sa pažljivim slušanjem muzike. Probude se i najdublje upakovana osjećanja iz tvoje duše. Osjetiš da ritam tvoga srca i krvotok biju u ritmu kosmosa i da ništa nije slučajno. Prijatno iznenađen tom nekom duševnom ravnotežom počneš sebe iznutra malo bolje promatrati. Pritisak vremena koji te tjera od rođenja prema grobu nestane i ne gledaš više na budućnost sa duševnim nemirom. Totalni sklad dostignut na granici izmedju prošlosti i budućnosti koji teži vječnosti. U tim momentima ne gledam nigdje a vidim sve. U harmoniji korespondiram sa svime u okruženju. Eto, sada vidim onu ženu u trećem autu naprijed lijevo od mene kako nabacuje šminku. Mozda hoce i jutros da se dopadne radnom kolegi. Službenik u autu iza nje se dokopao današnjih novina i zabio nos u najnovije vijesti. Pored njega, opet, neko je od svoga auta napravio kancelariju i već telefonira dok nešto na lap-topu upisuje. Jednu zenu vidim u ogledalu iza mene kako zabrinuto ali rutinski nešto priča u maleni mikrofon što je svojim repom krišom, pod kosom, obgrlio njenu ušnu školjku a glavu smjestio ukuso pod njenom bradom. Vjerovatno objašnjava njenom sinu, tinejdžeru, koji se sprema za školu da prije nego krene treba nešto da jede i da zaključa sva vrata za sobom. Desno od mene jedna djevojka drma snažno glavom u ritmu muzike koju sluša podsjećajući me na konja uz međudnevnicu; dok čovjek u autu iza nje brižljivo čačka u svoj nos. Malo dalje vidim par djevojaka koje, izašavši iz auta, traže pogodan šumarak pored puta gdje bi mogle olakšati njihovom mokraćnom mjehuru.
Sve to vidim i osjećam dok slušam fragment iz Canto Ostinato u izvođenju Kesa Wieringe i Pola de Hasa na pijanu.
Noć je definitivno pobjegla pred sunčevim naznakama da će i ovog martovskog jutra barem na trenutak između nagomilanih oblaka pomilovati pješčanu Holandsku ravnicu. Ogromna zmija od auta je uporno nastavljala da se vuče; krijući mnoštvo želja, nada, strahova i čeznji u sebi. U savršenoj duševnoj ravnoteži osjećao sam se beskrajno slobodnim; dok sam,u stvari, zarobljen, čamio u automobilskoj koloni.
‘Trecinu našeg života provedemo u spavanju’ - čuh glas radio spikera - ‘Spavanje se razlikuje od smrti samo utoliko što naše tijelo nije sasvim pokvareno nego radi na leru. Drugu trećinu života provedemo čekajući. Čekamo, na primjer, da izađemo sa društvom, da nam prijatelji dođu u obećanu posjetu, da dobjemo platu, da idemo na godišnji...’
- ..., ‘u kolonama po auto-putevima’ - dodah.
‘Znači od ove preostale trećine pokušavamo nešto da napravimo...’ - nastavi radio ne obazirući se na moju upadicu - ‘Zamisli - priča on dalje - da živiš šezdeset godina. Od toga dvadeset godina spavaš, dvadest stojiš po raznoraznim čekaonicama...
- ... i automobilskim kolonama - ubacih
... a dvadeset pokušavas da učiš, da se ‘nadograđuješ’, vaspitavaš djecu...
- Baš mi sada ona prva Kur’anska: ‘Muhamede, ikre!’ djeluje deplasirano - pridodah.
Zamisli da sedmično čitaš jednu knjigu. To je godišnje pedeset i tri. Deset godina petstotina trideset. Dvadeset godina hiljadu i šezdest knjiga.
Zamisli sada da dnevno čitas po jednu. Za godinu tri stotine šezdeset pet. Za deset godina tri hiljade šestotina pedeset. Za dvadeset godina nešto malo preko sedam hiljada.
A Engleska Kraljevska biblioteka ima već oko dvanaest miliona razlicitih knjiga.
Zamisli...
- Gdje si bio?! - ... Skoro nigdje.
- Šta si radio?! - ... Skoro ništa.
Dva sata kasnije sam se isključio sa auto puta i zaustavio na semaforu. Grad u kome zivim nije više daleko i sa čežnjom pomislih na krevet. Emisiju klasične muzike sa kulturnim razmatranjima na radiju je zamijenio blok balada. Čekajući na zeleno svjetlo, pjevušio sam uz Thea Nijlanda ‘Ti’. Refren me je baš ‘ponio’ i počeh na sav glas da pjevam: ‘Ti, ti, ti voliš me’. Odjednom zamijetih da drugi vokal (koji inače pjeva žeski sopran) postaje sve glasniji; da čak dolazi u prvi plan. Zbunjen, prestao sam da pjevam. Osvrnuo sam se oko sebe. Pored mene na traci koja ide u istom pravcu je sjedjela prekrasna djevojka u Pruis Toyoti gledajući u mom pravcu. Moj desni prozor je, u medjuvremenu, bio otvoren. Na njenom autu bijaše otvoren lijevi. U tom momentu smo postali svjesni da slušamo radio na istoj talasnoj duzini i pjevamo istu pjesmu. Zbunjeni, gledali smo jedno u drugo.
Začuh bijesnu škripu startujućih guma i njeno auto krenu. Refleksivno pritisnuh gas-papučicu. Kasno primijetih da sam nasamaren; da je na semaforu još uvijek crveno.
U ogledalu vidjeh kako se šeretski smije u zaustavljenom autu masuci mi rukom kao prijatelju na rastanku.
- Sto mi mases?! Ne idem na Novi Zeland da cuvam ovce - rekoh; pritisnuh gas-pedalu jače i prebacih u drugu brzinu.
© 2007 Rahim Agovic - ® All rights reserved.
· Design: S & AD
Rahim Agović
U stisku njegove ruke osjetih tračak dileme koju je uspješno skrivao maskom odlučnosti na licu. On, supruga i dvoje djece idu zauvijek u Novi Zeland. Tamo ga čeka posao. Čuvace ovce. Dovezao sam ih taksijem na Schiphol i pomogao im sa obimnim prtljagom do Martinerovog odjela u polaznoj hali. Tu smo se i pozdravili. ‘To je, dakle, jedan od 40.000 Holandjana koji godišnje emigriraju’ - vrzmalo mi se po glavi.
Dnevna svjetlost je polako počela da osvaja horizont kada sam ponovo sjeo u auto. U ušima mi je odzvanjao njihov smijeh koji je vise ličio na oproštajni plač. ‘Kako to’ - pitao sam se - ‘da nikog nije bilo da ih isprati’. Znači, još jedan mali ‘kulturni nesporazum’ između nas, Balkanaca i njih, Zapadnoevropljana...; ili su, zaista, ostali bez prijatelja, pa zato i sele?.. idu u neku vrstu samoizgnanstva?
Uključujuci se na auto-put shvatih da sam u jutarnjoj špici. Hiljade auta je stajalo ili išlo brzinom puža. Potražih na auto-radiju nešto što će mi prijati uhu. Bez autoradija je danas nemoguće učestvovati u saobraćaju. Ovim ne mislim reći da putem radija najlakše dobiješ informacije o planiranom putu. Bar ovdje, u Holandiji, jutarnje kolone ne možeš nikako izbjeći. Tu ništa ne pomaže. Unutrašnjost auta ispuniše romanticni zvuci jednog od ‘Muzickih momenata’ Franza Schuberta.
Auto je idealno mjesto za slušanje muzike. Kući ima toliko drugih stvari koje ti odvlače pažnju. Ovdje, usamljen u autu, sa pogledom na zadnji branik onog ispred tebe ili u ogledalu, na prednji branik onoga iza tebe. Eventualno, možeš da vidiš profil onoga ko je lijevo ili desno. U takvom okruženju neizbježno se konfrontiraš sa pažljivim slušanjem muzike. Probude se i najdublje upakovana osjećanja iz tvoje duše. Osjetiš da ritam tvoga srca i krvotok biju u ritmu kosmosa i da ništa nije slučajno. Prijatno iznenađen tom nekom duševnom ravnotežom počneš sebe iznutra malo bolje promatrati. Pritisak vremena koji te tjera od rođenja prema grobu nestane i ne gledaš više na budućnost sa duševnim nemirom. Totalni sklad dostignut na granici izmedju prošlosti i budućnosti koji teži vječnosti. U tim momentima ne gledam nigdje a vidim sve. U harmoniji korespondiram sa svime u okruženju. Eto, sada vidim onu ženu u trećem autu naprijed lijevo od mene kako nabacuje šminku. Mozda hoce i jutros da se dopadne radnom kolegi. Službenik u autu iza nje se dokopao današnjih novina i zabio nos u najnovije vijesti. Pored njega, opet, neko je od svoga auta napravio kancelariju i već telefonira dok nešto na lap-topu upisuje. Jednu zenu vidim u ogledalu iza mene kako zabrinuto ali rutinski nešto priča u maleni mikrofon što je svojim repom krišom, pod kosom, obgrlio njenu ušnu školjku a glavu smjestio ukuso pod njenom bradom. Vjerovatno objašnjava njenom sinu, tinejdžeru, koji se sprema za školu da prije nego krene treba nešto da jede i da zaključa sva vrata za sobom. Desno od mene jedna djevojka drma snažno glavom u ritmu muzike koju sluša podsjećajući me na konja uz međudnevnicu; dok čovjek u autu iza nje brižljivo čačka u svoj nos. Malo dalje vidim par djevojaka koje, izašavši iz auta, traže pogodan šumarak pored puta gdje bi mogle olakšati njihovom mokraćnom mjehuru.
Sve to vidim i osjećam dok slušam fragment iz Canto Ostinato u izvođenju Kesa Wieringe i Pola de Hasa na pijanu.
Noć je definitivno pobjegla pred sunčevim naznakama da će i ovog martovskog jutra barem na trenutak između nagomilanih oblaka pomilovati pješčanu Holandsku ravnicu. Ogromna zmija od auta je uporno nastavljala da se vuče; krijući mnoštvo želja, nada, strahova i čeznji u sebi. U savršenoj duševnoj ravnoteži osjećao sam se beskrajno slobodnim; dok sam,u stvari, zarobljen, čamio u automobilskoj koloni.
‘Trecinu našeg života provedemo u spavanju’ - čuh glas radio spikera - ‘Spavanje se razlikuje od smrti samo utoliko što naše tijelo nije sasvim pokvareno nego radi na leru. Drugu trećinu života provedemo čekajući. Čekamo, na primjer, da izađemo sa društvom, da nam prijatelji dođu u obećanu posjetu, da dobjemo platu, da idemo na godišnji...’
- ..., ‘u kolonama po auto-putevima’ - dodah.
‘Znači od ove preostale trećine pokušavamo nešto da napravimo...’ - nastavi radio ne obazirući se na moju upadicu - ‘Zamisli - priča on dalje - da živiš šezdeset godina. Od toga dvadeset godina spavaš, dvadest stojiš po raznoraznim čekaonicama...
- ... i automobilskim kolonama - ubacih
... a dvadeset pokušavas da učiš, da se ‘nadograđuješ’, vaspitavaš djecu...
- Baš mi sada ona prva Kur’anska: ‘Muhamede, ikre!’ djeluje deplasirano - pridodah.
Zamisli da sedmično čitaš jednu knjigu. To je godišnje pedeset i tri. Deset godina petstotina trideset. Dvadeset godina hiljadu i šezdest knjiga.
Zamisli sada da dnevno čitas po jednu. Za godinu tri stotine šezdeset pet. Za deset godina tri hiljade šestotina pedeset. Za dvadeset godina nešto malo preko sedam hiljada.
A Engleska Kraljevska biblioteka ima već oko dvanaest miliona razlicitih knjiga.
Zamisli...
- Gdje si bio?! - ... Skoro nigdje.
- Šta si radio?! - ... Skoro ništa.
Dva sata kasnije sam se isključio sa auto puta i zaustavio na semaforu. Grad u kome zivim nije više daleko i sa čežnjom pomislih na krevet. Emisiju klasične muzike sa kulturnim razmatranjima na radiju je zamijenio blok balada. Čekajući na zeleno svjetlo, pjevušio sam uz Thea Nijlanda ‘Ti’. Refren me je baš ‘ponio’ i počeh na sav glas da pjevam: ‘Ti, ti, ti voliš me’. Odjednom zamijetih da drugi vokal (koji inače pjeva žeski sopran) postaje sve glasniji; da čak dolazi u prvi plan. Zbunjen, prestao sam da pjevam. Osvrnuo sam se oko sebe. Pored mene na traci koja ide u istom pravcu je sjedjela prekrasna djevojka u Pruis Toyoti gledajući u mom pravcu. Moj desni prozor je, u medjuvremenu, bio otvoren. Na njenom autu bijaše otvoren lijevi. U tom momentu smo postali svjesni da slušamo radio na istoj talasnoj duzini i pjevamo istu pjesmu. Zbunjeni, gledali smo jedno u drugo.
Začuh bijesnu škripu startujućih guma i njeno auto krenu. Refleksivno pritisnuh gas-papučicu. Kasno primijetih da sam nasamaren; da je na semaforu još uvijek crveno.
U ogledalu vidjeh kako se šeretski smije u zaustavljenom autu masuci mi rukom kao prijatelju na rastanku.
- Sto mi mases?! Ne idem na Novi Zeland da cuvam ovce - rekoh; pritisnuh gas-pedalu jače i prebacih u drugu brzinu.
© 2007 Rahim Agovic - ® All rights reserved.
· Design: S & AD
Naočari od fleksibilnog titanijuma
Priče iz Taksija
Rahim Agović
Upisivao sam posljednju vožnju u ličnu radnu knjigu kada mi je prišla policajka. Smiješila mi se i ona i njena fotografija sa službene iskaznice, okačene na lijevu stranu bluze. Ispod slike, pored njena imena, pisalo je da pripada Policijskom korpusu ‘Gooi en Vechtstreek’; najmanjem, ali najefikasnijem dijelu Holandske policije. S poslovnom uljudnošću upita me jesam li slobodan. Kada sam potvrdno klimnuo glavom, zamolila me da povedem jedan ‘prilično raštiman’ bracni par kući, u Hauzen.
Prije nego što sam je uspio upitati šta znaci ‘raštiman’ otvorila je vrata i tri čovjeka, od kojih jedan policajac, donijeli su među sobom mačkasto, žensko tijelo. Dok su se borili da je, protiv njene volje, uguraju u moj minibus, pojavi se sredovječan muškarac koji je imao naočari ljubičastih stakala: tonom čovjeka prefinjenih manira kazao mi je gdje treba da vozim i odahnuo. Nosio je dvije kese pune voća i povrća. Za njim stiže žena sa ženskom torbicom i još jednom kesom. Sa vidnim olakšanjem spustila ih je pored muškarca i sa još vidnijim zatvorila vrata, žurno odlazeći nazad. Čovjek, više mimikom nego riječima dade znak da zaključam sva vrata.
Žena je, ne mičući se, osmatrala oko sebe, kao da se plaši da šta ne poremeti. Emitirala je smjesu alkohola, parfema i duhanskog dima. Odebljalim jezikom i plačnim glasom obratila se dragom koji je sjedio pored mene.
- Ljubavi, zašto nisi sjeo pored mene?!
- Sada je, zaista, dosta - reče on. - Kako te nije stid da me bilo šta pitaš, poslije ovoga što si mi danas priredila?!?!
- Jaoj, srećo, izvini, ali ona konobarica se nije smjela onako smijati ispraćajući te u toalet… I onaj policajac nije smio onako grubo sa mnom pričati. Ja sam dama... Gdje me vodiš?!
- A gdje bih te vodio u takvom stanju?! Idemo kući. Ti večeras ostaješ a ja idem u grad da se malo opustim.
- A Tim?! Moramo ga uzeti. On ne može da ostane kod mame, jer ima dogovoreno sa Jerunom. Sutra idu na plivanje.
- Sutra, kada malo dodješ sebi, porani i uzmi ga.
- Ti ćeš se, sigurno, večeras naći sa Nickol i ići ćeš kod nje kući. Nju ćes da jebeš, umjesto da se sa mnom maziš.
- Da ne bi, slučajno, da provedem cijelu noć sa tobom pijanom?!?!
Ona se malko popridiže u sjedištu i ispruži ruke prema njemu kao da bi ga htjela zagrliti i zamoliti da je večeras ne ostavlja. On ju je iskosa gledao.
Trzajem ruke smakla mu je naočari sa nosa i bacila ih pod sjedište pored njega. Bez naočara je, očito, bio nemoćan. Kada mu je drugom rukom zavezala šamarčinu zaboravio sam, iznenadjen, upravljač od auta i umalo s puta sletio. Potom je uslijedila serija šamara, koju bi nacas prekinula da bi ga zagrebala dugim, oštrim noktima a potom nastavila tamo gdje je stala. Čovjek je uvukao glavu među ramena i rukama pipao oko sebe ne bi li našao naočari. Traženje naočara, šamaranje i grebanje potrajalo je malu vječnost. Napokon ih je našao, sa dosta muke metnuo ih na nos, potom je uspio da je uhvati za ruke, pritisne uza sjedište i umiri.
- Glupačo jedna!!! Šta si mi ovo uradila?!?!?! - derao se izbezumljeno. Žena je sada mirno sjedela ukliještena u njegove ruke, odajući utisak nemoći.
- Sada ću da zovem tvoju mamu i da joj kažem šta sve njena ljubimica može da uradi za jedno popodne u gradu!
- Ljubavi, nemoj da pričaš mami, molim te! Znaš da će se nasjekirati i da večeras oka neće sklopiti.
- Baš me briga i za nju i za tebe! Pitaš li se da li ću ja ovako izgreban moći spavati?!
Izvadio je mobilni telefon i nazvao.
- Hallo..! Da; ja sam... Idemo kući..! Morali smo jer je Mariski piće pogrešno ‘sjelo’... Da; najprije smo otišli na pijac, a zatim smo navratili do ‘Maršala’. Ona je, još dok smo bili kod tebe, povukla par čašica... U ‘Maršalu’ je udarila konobaricu stolicom po glavi. Stolica se razletila u komade a hitna je došla i odvezla konobaricu. Kada je policija došla na uviđaj, udarila je policajca nogom u jaja i on je odmah poceo povracati. Nekako smo je strpali u taksi iz kojeg te, evo, zovem. Tu je mene napala. Skinula mi prvo naočari, pa udarala i grebala po licu sve dok ih nisam našao. Unakazila me...Tim neka ostane kod tebe... Sutra će ona doći da ga uzme... Da; doći će rano, ne brini, jer on ima sa Jerunom dogovoreno. Idu plivati... od deset sati... Evo ti nje pa je pitaj... Mama hoće da te čuje.
- Hallo; mami..! Ne znam, mami, šta se desilo... - žena je plakala - Svi kažu da sam bila zločesta; a ja, ja zapravo, i ne znam zašto je to tako i da li je to tako... Ja samo znam da te volim.., i tebe i Tima i moju ljubav, naravno... Ne znam, mami... On kaže da će večeras bez mene u grad. Znaš kada ide sam u grad da uvijek navrati do ‘1989’ i onda tamo pokupi Nickol i onda ide kod nje umjesto da dođe kući... Ja to neću, mami... Hoću da ostane kod mene i bude večeras sa mnom nježan... Da mami... Hoću... Kiss.
Prekinula je vezu i pružila mu telefon. Teatralnim pokretima odložio ga je u džep.
- Ljubavi, dođi, sjedi pored mene.
- Ne! Ne! I Ne! …Ti si jako nepristojna.
Tada sam vidio nogu sa cipelom i dugom, šiljatom štiklom, kako, kao raketa leti preko sjedišta u njegovu sljepoočnicu i onda dalje niz obraz odnoseći naočari sa nosa i praveći ogromnu, uzdužnu posjekotinu na lijevom obrazu. Onda se, lakoćom gladne pume, presamitila preko sjedišta bjesomučno ga mlateći. Nesrećnik je, uvukavši glavu pod sjedište, grčevito trazio svoje skupocjene naočari. Nekoliko njenih udaraca, promašivsi cilj, završilo je u mom desnom ramenu. Od siline udaraca auto je počelo da vrluda po cesti što je izazvalo žucne reakcije vozača oko mene.
Čovjek je konačno napipao naočari i vratio ih na iskrvavljeno lice. U tom sam momentu zaustavio moj taksi-bus i zamolio ga da, ipak, sjedne pored svoje supruge. Postidjeno je klimnuo i nevoljko prešao kod nje. Majica i jakna na njemu poprmale su mrko-crvenu boju.
- Glupačo jedna! Da znaš: gotovo je među nama! Pakuješ stvari i vrati se tvojoj mami! Više me ne interesuješ!
- Ali ljubavi, zašto si takav prema meni! Ja samo hoću da me voliš i da sa mnom vodiš ljubav... Neću da ideš kod Nickol, necu da jebes nju… i ni bilo koju drugu... Zašto me mučiš?!
- Da sa tobom vodim ljubav?! Sada će mi trebati samo hirurzi! Da znaš da je gotovo. Čim stignemo, kupi stvari i gubi se da te više nikada ne vidim.
Riječ ‘ne vidim’ vjerovatno je izgovorio u mraku jer su naočari ponovo odletjele pod sjedište. I ponovo je kiša udaraca zasula nesrećnika. U jednom trenutku ga je, kao da joj je sve to bilo malo, udarila kesom iz koje su na sve strane, odskačući od njegove glave, letjele jabuke. Umirujuće zamirisa zlatni delišes.
Nesrećnik je u polusvijesti ležao na sjedištu i stenjao kao žena na porođaju. Ona se nasloni na njega, zagrli ga i nezaustavljivo; kako to samo žene znaju; zarida.
Uskoro smo stigli pred njihovu kuću. U tišini su skupljali stvari razbacane po autu a onda je čovjek, dok je ona otključavala vratnicu lijepo uredjenog vrta, prišao i platio vožnju. Zahvalih na pozamašnom bakšišu i upitah:
- Izvinite, gospodine; kakve su to naočari koje su sve ovo izdržale?!
- He-he! To su ti naočari od fleksibilnog titanijuma! Neuništive su!
Upisujući u ličnu radnu knjigu, po svoj prilici posljednju vožnju za to veče, gledao sam ispod oka kako, zagrljeni, prilaze kućnim vratima.
© 2007 Rahim Agovic - ® All rights reserved.
· Design: S & AD
Rahim Agović
Upisivao sam posljednju vožnju u ličnu radnu knjigu kada mi je prišla policajka. Smiješila mi se i ona i njena fotografija sa službene iskaznice, okačene na lijevu stranu bluze. Ispod slike, pored njena imena, pisalo je da pripada Policijskom korpusu ‘Gooi en Vechtstreek’; najmanjem, ali najefikasnijem dijelu Holandske policije. S poslovnom uljudnošću upita me jesam li slobodan. Kada sam potvrdno klimnuo glavom, zamolila me da povedem jedan ‘prilično raštiman’ bracni par kući, u Hauzen.
Prije nego što sam je uspio upitati šta znaci ‘raštiman’ otvorila je vrata i tri čovjeka, od kojih jedan policajac, donijeli su među sobom mačkasto, žensko tijelo. Dok su se borili da je, protiv njene volje, uguraju u moj minibus, pojavi se sredovječan muškarac koji je imao naočari ljubičastih stakala: tonom čovjeka prefinjenih manira kazao mi je gdje treba da vozim i odahnuo. Nosio je dvije kese pune voća i povrća. Za njim stiže žena sa ženskom torbicom i još jednom kesom. Sa vidnim olakšanjem spustila ih je pored muškarca i sa još vidnijim zatvorila vrata, žurno odlazeći nazad. Čovjek, više mimikom nego riječima dade znak da zaključam sva vrata.
Žena je, ne mičući se, osmatrala oko sebe, kao da se plaši da šta ne poremeti. Emitirala je smjesu alkohola, parfema i duhanskog dima. Odebljalim jezikom i plačnim glasom obratila se dragom koji je sjedio pored mene.
- Ljubavi, zašto nisi sjeo pored mene?!
- Sada je, zaista, dosta - reče on. - Kako te nije stid da me bilo šta pitaš, poslije ovoga što si mi danas priredila?!?!
- Jaoj, srećo, izvini, ali ona konobarica se nije smjela onako smijati ispraćajući te u toalet… I onaj policajac nije smio onako grubo sa mnom pričati. Ja sam dama... Gdje me vodiš?!
- A gdje bih te vodio u takvom stanju?! Idemo kući. Ti večeras ostaješ a ja idem u grad da se malo opustim.
- A Tim?! Moramo ga uzeti. On ne može da ostane kod mame, jer ima dogovoreno sa Jerunom. Sutra idu na plivanje.
- Sutra, kada malo dodješ sebi, porani i uzmi ga.
- Ti ćeš se, sigurno, večeras naći sa Nickol i ići ćeš kod nje kući. Nju ćes da jebeš, umjesto da se sa mnom maziš.
- Da ne bi, slučajno, da provedem cijelu noć sa tobom pijanom?!?!
Ona se malko popridiže u sjedištu i ispruži ruke prema njemu kao da bi ga htjela zagrliti i zamoliti da je večeras ne ostavlja. On ju je iskosa gledao.
Trzajem ruke smakla mu je naočari sa nosa i bacila ih pod sjedište pored njega. Bez naočara je, očito, bio nemoćan. Kada mu je drugom rukom zavezala šamarčinu zaboravio sam, iznenadjen, upravljač od auta i umalo s puta sletio. Potom je uslijedila serija šamara, koju bi nacas prekinula da bi ga zagrebala dugim, oštrim noktima a potom nastavila tamo gdje je stala. Čovjek je uvukao glavu među ramena i rukama pipao oko sebe ne bi li našao naočari. Traženje naočara, šamaranje i grebanje potrajalo je malu vječnost. Napokon ih je našao, sa dosta muke metnuo ih na nos, potom je uspio da je uhvati za ruke, pritisne uza sjedište i umiri.
- Glupačo jedna!!! Šta si mi ovo uradila?!?!?! - derao se izbezumljeno. Žena je sada mirno sjedela ukliještena u njegove ruke, odajući utisak nemoći.
- Sada ću da zovem tvoju mamu i da joj kažem šta sve njena ljubimica može da uradi za jedno popodne u gradu!
- Ljubavi, nemoj da pričaš mami, molim te! Znaš da će se nasjekirati i da večeras oka neće sklopiti.
- Baš me briga i za nju i za tebe! Pitaš li se da li ću ja ovako izgreban moći spavati?!
Izvadio je mobilni telefon i nazvao.
- Hallo..! Da; ja sam... Idemo kući..! Morali smo jer je Mariski piće pogrešno ‘sjelo’... Da; najprije smo otišli na pijac, a zatim smo navratili do ‘Maršala’. Ona je, još dok smo bili kod tebe, povukla par čašica... U ‘Maršalu’ je udarila konobaricu stolicom po glavi. Stolica se razletila u komade a hitna je došla i odvezla konobaricu. Kada je policija došla na uviđaj, udarila je policajca nogom u jaja i on je odmah poceo povracati. Nekako smo je strpali u taksi iz kojeg te, evo, zovem. Tu je mene napala. Skinula mi prvo naočari, pa udarala i grebala po licu sve dok ih nisam našao. Unakazila me...Tim neka ostane kod tebe... Sutra će ona doći da ga uzme... Da; doći će rano, ne brini, jer on ima sa Jerunom dogovoreno. Idu plivati... od deset sati... Evo ti nje pa je pitaj... Mama hoće da te čuje.
- Hallo; mami..! Ne znam, mami, šta se desilo... - žena je plakala - Svi kažu da sam bila zločesta; a ja, ja zapravo, i ne znam zašto je to tako i da li je to tako... Ja samo znam da te volim.., i tebe i Tima i moju ljubav, naravno... Ne znam, mami... On kaže da će večeras bez mene u grad. Znaš kada ide sam u grad da uvijek navrati do ‘1989’ i onda tamo pokupi Nickol i onda ide kod nje umjesto da dođe kući... Ja to neću, mami... Hoću da ostane kod mene i bude večeras sa mnom nježan... Da mami... Hoću... Kiss.
Prekinula je vezu i pružila mu telefon. Teatralnim pokretima odložio ga je u džep.
- Ljubavi, dođi, sjedi pored mene.
- Ne! Ne! I Ne! …Ti si jako nepristojna.
Tada sam vidio nogu sa cipelom i dugom, šiljatom štiklom, kako, kao raketa leti preko sjedišta u njegovu sljepoočnicu i onda dalje niz obraz odnoseći naočari sa nosa i praveći ogromnu, uzdužnu posjekotinu na lijevom obrazu. Onda se, lakoćom gladne pume, presamitila preko sjedišta bjesomučno ga mlateći. Nesrećnik je, uvukavši glavu pod sjedište, grčevito trazio svoje skupocjene naočari. Nekoliko njenih udaraca, promašivsi cilj, završilo je u mom desnom ramenu. Od siline udaraca auto je počelo da vrluda po cesti što je izazvalo žucne reakcije vozača oko mene.
Čovjek je konačno napipao naočari i vratio ih na iskrvavljeno lice. U tom sam momentu zaustavio moj taksi-bus i zamolio ga da, ipak, sjedne pored svoje supruge. Postidjeno je klimnuo i nevoljko prešao kod nje. Majica i jakna na njemu poprmale su mrko-crvenu boju.
- Glupačo jedna! Da znaš: gotovo je među nama! Pakuješ stvari i vrati se tvojoj mami! Više me ne interesuješ!
- Ali ljubavi, zašto si takav prema meni! Ja samo hoću da me voliš i da sa mnom vodiš ljubav... Neću da ideš kod Nickol, necu da jebes nju… i ni bilo koju drugu... Zašto me mučiš?!
- Da sa tobom vodim ljubav?! Sada će mi trebati samo hirurzi! Da znaš da je gotovo. Čim stignemo, kupi stvari i gubi se da te više nikada ne vidim.
Riječ ‘ne vidim’ vjerovatno je izgovorio u mraku jer su naočari ponovo odletjele pod sjedište. I ponovo je kiša udaraca zasula nesrećnika. U jednom trenutku ga je, kao da joj je sve to bilo malo, udarila kesom iz koje su na sve strane, odskačući od njegove glave, letjele jabuke. Umirujuće zamirisa zlatni delišes.
Nesrećnik je u polusvijesti ležao na sjedištu i stenjao kao žena na porođaju. Ona se nasloni na njega, zagrli ga i nezaustavljivo; kako to samo žene znaju; zarida.
Uskoro smo stigli pred njihovu kuću. U tišini su skupljali stvari razbacane po autu a onda je čovjek, dok je ona otključavala vratnicu lijepo uredjenog vrta, prišao i platio vožnju. Zahvalih na pozamašnom bakšišu i upitah:
- Izvinite, gospodine; kakve su to naočari koje su sve ovo izdržale?!
- He-he! To su ti naočari od fleksibilnog titanijuma! Neuništive su!
Upisujući u ličnu radnu knjigu, po svoj prilici posljednju vožnju za to veče, gledao sam ispod oka kako, zagrljeni, prilaze kućnim vratima.
© 2007 Rahim Agovic - ® All rights reserved.
· Design: S & AD
Subscribe to:
Posts (Atom)
