San

U cik zore krenuh bos po rosi, duž polja u planini. Miluju me prvi zraci sunca i dašak svježeg vjetra. Prože me osjećaj da me je predio dotakao nježnim poljupcem skrivenih maštanja. Nade mi se probudile; vratili snovi iz rane mladosti. U dolini, daleko poda mnom - selo. Žitne njive ukliještene voćnim stabljikama se na laganom povjetarcu jedva mreškaju, kao da ih neka nevidljiva, ogromna ruka podiže i spušta. Sve miriše zrelinom. U daljini se čuje zvono sa ovaca. Rano avgustovsko jutro. Sretan sam i snažan.

Misli mi trknuše na rast prvih ljubičica što govore o dolasku ranog proljeća; pa skoknuše na divlje jagode kojima sada; u ljeto, obiluju okolni šumski proplanci.

Polahko idu povorke ljudi iz mog sela. Svi su obučeni u svečana odijela. Žene ukrašene kao za svatove. Prolaze rodjake u pratnji braće i muževa. Oni žive ovdje i ne znaju šta je zvuk granate. Njihove bistre oči nisu mučene strahotama rata. Gledaju me radoznalo i stidljivo dok se tiho pozdravljamo. Pošli su na Alidjunski vašar da se poslije teškog ljetnjeg rada na seoskim poljima opuste. Susrest će se sa rodbinom, saznaće šta su u medjuvremenu radili njihovi prijatelji, a danas će se i mnoge nove ljubavi roditi. Ruke će se u kolu krišom, stidljivo stiskati i milovati.

Dodjoh do crnogorične šume. Bistri, nestašni potočić žubori. Draška me da se napijem. Nezadovoljna mojim prisustvom; vjeverica nesta u krošnji vitkog bora.

Sanjareći, prepustih se ljepoti krajolika uz koje sam rastao. Ne osjećam usamljenost, ni tugu, ni očaj, ni mrzovolju…, kada me poznata panorama uzme u svoj zagrljaj i otvori mi vrata mašte. Život opet postane izdašan. Opet me časti zlatnim polenom sreće koju sam strpljivo čekao.

Izadjoh na proplanak. Obrastao je travom i cvijećem. Jutarnji zraci sunca se naslanjaju na rosu što se presijava duginim bojama. Kao da je u sebi sakrila sve ljepote svijeta. Da nije možda noć isplakala svoje najljepše suze tu; na ovom proplanku? Ili su možda zvijezde saprale ovdje svoju ljepotu?

U susret mi trci kći. Pod njenim se nožicama povija trava sa koje spadaju kapi rose. Deset njenih godina mi skoči u zagrljaj; smiju se, ljube me i grle. Bole me zadnje tri - što ih je rasla bez mene.
- Nemoj da me škakljiš bradom - pjevuši kroz smijeh.
Dotrčaše i dječaci. Skakuču uz mene i čvrsto me stiskaju u zagrljaj kada pokušam da ih spustim iz naručja.

Hitro, ali dostojanstveno, za njima dolazi Soraja. Grli me sa uzdrzanom strašću. Gleda me ne vjerujući. Uvlači glavu na moje grudi i krišom guta suze. Svi smo srećni i bosi. Zbog toga se smijemo. Medju nožnim prstima vire nam slučajno otkinuti cvjetovi. Šuma nam uzvraća odjek dječjeg cvrkuta. Strese me plima sreće. Osjećam se jak kao smrt. Najzad sam nasao svoj mir.

Dan se ljulja u našim zagrljajima dok Sunce; taj neumoljivi inkvizitor, uništava i posljednje kapi rose. Ležimo na savršeno nepokretnoj zemlji što vonja na prošle ratove i cvijeće. Plačemo toplo i sretno; kao nikada u životu.
U dubokim, plavim visinama pliva jastreb. Od cvijeća pletemo vijence. Pod njima dječje glavice izgledaju divlje; nekultivisano ljiepo.

- Odvratni rat - kaže Soraja. - Ne da nam da živimo kao ljudi, da imamo porodični mir. Nećemo se više nikada rastajati…., odvratni rat - zakljuci napuklim glasom, nasloni glavu na moje rame i zašuti. Osmijehnuti treptaji njenih očiju liče na let leptira. Tražim još sreće u čežnjivim drhtajima njenog tijela. Likovanje zbog ponovnog susreta ispunjava cijelo moje biće.

Njihovu mehku kožu što miriše na tek procvjetali behar; ukus njihovih poljubaca; zvuk glasova i smijeha; ruke i njihovu nježnost još i sad osjećam.

Dremljivim očima sam buljio kroz kao tijesto mrkli mrak u zemunici dok mi se san miješao sa glasom saborca što me budi. Steže mi se srce. Ubola me najava stvarnosti.

Blatnjavim kanalom stigosmo do osmatračnice. Poklopila nas hladna Trebevićka noć. U dolini pod nama spava namučeni grad. Tek ponegdje, neko svjetlo bojažljivo zatreperi. Oluja budjenja bolno opustošila vrt u snu oživjele mašte.

Sa brda iznad nas, kratkim rafalima, četnik razgoni strah.