Priče iz taksija
Rahim Agović
U stisku njegove ruke osjetih tračak dileme koju je uspješno skrivao maskom odlučnosti na licu. On, supruga i dvoje djece idu zauvijek u Novi Zeland. Tamo ga čeka posao. Čuvaće ovce. Dovezao sam ih taksijem na Schiphol i pomogao im sa obimnim prtljagom do Martinerovog odjela u polaznoj hali. Tu smo se i pozdravili. ‘To je, dakle, jedan od 40.000 Holandjana koji godišnje emigriraju’ - vrzmalo mi se po glavi.
Dnevna svjetlost je polako počela da osvaja horizont kada sam ponovo sjeo u auto. U ušima mi je odzvanjao njihov smijeh koji je više ličio na oproštajni plač. ‘Kako to’ - pitao sam se - ‘da nikog nije bilo da ih isprati’. Znači, još jedan mali ‘kulturni nesporazum’ između nas, Balkanaca i njih, Zapadnoevropljana...; ili su, zaista, ostali bez prijatelja, pa zato i sele?.. idu u neku vrstu samoizgnanstva?
Uključujuci se na auto-put shvatih da sam u jutarnjoj špici. Hiljade auta je stajalo ili išlo brzinom puža. Potražih na auto-radiju nešto što će mi prijati uhu. Bez autoradija je danas nemoguće učestvovati u saobraćaju. Ovim ne mislim reći da putem radija najlakše dobiješ informacije o planiranom putu. Bar ovdje, u Holandiji, jutarnje kolone ne možeš nikako izbjeći. Tu ništa ne pomaže. Unutrašnjost auta ispuniše romanticni zvuci jednog od ‘Muzičkih momenata’ Franza Schuberta.
Auto je idealno mjesto za slušanje muzike. Kući ima toliko drugih stvari koje ti odvlače pažnju. Ovdje, usamljen u autu, sa pogledom na zadnji branik onog ispred tebe ili u ogledalu, na prednji branik onoga iza tebe. Eventualno, možeš da vidiš profil onoga ko je lijevo ili desno. U takvom okruženju neizbježno se konfrontiraš sa pažljivim slušanjem muzike. Probude se i najdublje upakovana osjećanja iz tvoje duše. Osjetiš da ritam tvoga srca i krvotok biju u ritmu kosmosa i da ništa nije slučajno. Prijatno iznenađen tom nekom duševnom ravnotežom počneš sebe iznutra malo bolje promatrati. Pritisak vremena koji te tjera od rođenja prema grobu nestane i ne gledaš više na budućnost sa duševnim nemirom. Totalni sklad dostignut na granici izmedju prošlosti i budućnosti koji teži vječnosti. U tim momentima ne gledam nigdje a vidim sve. U harmoniji korespondiram sa svime u okruženju. Eto, sada vidim onu ženu u trećem autu naprijed lijevo od mene kako nabacuje šminku. Mozda hoce i jutros da se dopadne radnom kolegi. Službenik u autu iza nje se dokopao današnjih novina i zabio nos u najnovije vijesti. Pored njega, opet, neko je od svoga auta napravio kancelariju i već telefonira dok nešto na 'lap-topu' upisuje. Jednu ženu vidim u ogledalu iza mene kako zabrinuto ali rutinski nešto priča u maleni mikrofon što je svojim repom krišom, pod kosom, obgrlio njenu ušnu školjku a glavu smjestio ukuso pod njenom bradom. Vjerovatno objašnjava njenom sinu, tinejdžeru, koji se sprema za školu da prije nego krene treba nešto da jede i da zaključa sva vrata za sobom. Desno od mene jedna djevojka drma snažno glavom u ritmu muzike koju sluša podsjećajući me na konja ne ljetnjoj žegi; dok čovjek u autu iza nje brižljivo čačka u svoj nos. Malo dalje vidim par djevojaka koje, izašavši iz auta, traže pogodan šumarak pored puta gdje bi mogle olakšati svom mokraćnom mjehuru.
Sve to vidim i osjećam dok slušam fragment iz Canto Ostinato u izvođenju Kesa Wieringe i Pola de Hasa na pijanu.
Noć je definitivno pobjegla pred sunčevim naznakama da će i ovog martovskog jutra barem na trenutak između nagomilanih oblaka pomilovati pješčanu Holandsku ravnicu. Ogromna zmija od auta je uporno nastavljala da se vuče; krijući mnoštvo želja, nada, strahova i čeznji u sebi. U savršenoj duševnoj ravnoteži osjećao sam se beskrajno slobodnim; dok sam,u stvari, zarobljen, čamio u automobilskoj koloni.
‘Trećinu našeg života provedemo u spavanju’ - čuh glas radio-spikera - ‘Spavanje se razlikuje od smrti samo utoliko što naše tijelo nije sasvim pokvareno nego radi na leru. Drugu trećinu života provedemo čekajući. Čekamo, na primjer, da izađemo sa društvom, da nam prijatelji dođju u obećanu posjetu, da dobjemo platu, da idemo na godišnji...’
- ..., ‘u kolonama po auto-putevima’ - dodah.
‘Znači od ove preostale trećine pokušavamo nešto da napravimo...’ - nastavi radio ne obazirući se na moju upadicu - ‘Zamisli - priča on dalje - da živiš šezdeset godina. Od toga dvadeset godina spavaš, dvadest stojiš po raznoraznim čekaonicama...
- ... i automobilskim kolonama - ubacih
... a dvadeset pokušavas da učiš, da se ‘nadograđuješ’, vaspitavaš djecu...
- Baš mi sada ona prva Kur’anska: ‘Muhamede, ikre!’ djeluje deplasirano - pridodah.
Zamisli da sedmično čitaš jednu knjigu. To je godišnje pedeset i tri. Deset godina petstotina trideset. Dvadeset godina hiljadu i šezdest knjiga.
Zamisli sada da dnevno čitas po jednu. Za godinu tri stotine šezdeset pet. Za deset godina tri hiljade šestotina pedeset. Za dvadeset godina nešto malo preko sedam hiljada.
A Engleska Kraljevska biblioteka ima već oko dvanaest miliona različitih knjiga.
Zamisli...
- Gdje si bio?! - ... Skoro nigdje.
- Šta si radio?! - ... Skoro ništa.
Dva sata kasnije sam se isključio sa auto puta i zaustavio na semaforu. Grad u kome živim nije više daleko i sa čežnjom pomislih na krevet. Emisiju klasične muzike sa kulturnim razmatranjima na radiju je zamijenio blok balada. Čekajući na zeleno svjetlo, pjevušio sam uz Thea Nijlanda ‘Ti’. Refren me je baš ‘ponio’ i počeh na sav glas da pjevam: ‘Ti, ti, ti voliš me’. Odjednom zamijetih da drugi vokal (koji inače pjeva žeski sopran) postaje sve glasniji; da čak dolazi u prvi plan. Zbunjen, prestao sam da pjevam. Osvrnuo sam se oko sebe. Pored mene na traci koja ide u istom pravcu je sjedjela prekrasna djevojka u Pruis Toyoti gledajući u mom pravcu. Moj desni prozor je, u medjuvremenu, bio otvoren. Na njenom autu bijaše otvoren lijevi. U tom momentu smo postali svjesni da slušamo radio na istoj talasnoj dužini i pjevamo istu pjesmu. Zbunjeni, gledali smo jedno u drugo.
Začuh bijesnu škripu startujućih guma i njeno auto krenu. Refleksivno pritisnuh gas-papučicu. Kasno primijetih da sam nasamaren; da je na semaforu još uvijek crveno.
U ogledalu vidjeh kako se šeretski smije u zaustavljenom autu mašuci mi rukom kao prijatelju na rastanku.
- Što mi mašeš?! Ne idem na Novi Zeland da čuvam ovce - rekoh; pritisnuh gas-pedalu jače i prebacih u drugu brzinu.
Rahim Agović
Autoradio - doradjeno
U stisku njegove ruke osjetih tračak dileme koju je uspješno skrivao maskom odlučnosti na licu. On, supruga i dvoje djece idu zauvijek u Novi Zeland. Tamo ga čeka posao. Čuvaće ovce. Dovezao sam ih taksijem na Schiphol i pomogao im sa obimnim prtljagom do Martinerovog odjela u polaznoj hali. Tu smo se i pozdravili. ‘To je, dakle, jedan od 40.000 Holandjana koji godišnje emigriraju’ - vrzmalo mi se po glavi.
Dnevna svjetlost je polako počela da osvaja horizont kada sam ponovo sjeo u auto. U ušima mi je odzvanjao njihov smijeh koji je više ličio na oproštajni plač. ‘Kako to’ - pitao sam se - ‘da nikog nije bilo da ih isprati’. Znači, još jedan mali ‘kulturni nesporazum’ između nas, Balkanaca i njih, Zapadnoevropljana...; ili su, zaista, ostali bez prijatelja, pa zato i sele?.. idu u neku vrstu samoizgnanstva?
Uključujuci se na auto-put shvatih da sam u jutarnjoj špici. Hiljade auta je stajalo ili išlo brzinom puža. Potražih na auto-radiju nešto što će mi prijati uhu. Bez autoradija je danas nemoguće učestvovati u saobraćaju. Ovim ne mislim reći da putem radija najlakše dobiješ informacije o planiranom putu. Bar ovdje, u Holandiji, jutarnje kolone ne možeš nikako izbjeći. Tu ništa ne pomaže. Unutrašnjost auta ispuniše romanticni zvuci jednog od ‘Muzičkih momenata’ Franza Schuberta.
Auto je idealno mjesto za slušanje muzike. Kući ima toliko drugih stvari koje ti odvlače pažnju. Ovdje, usamljen u autu, sa pogledom na zadnji branik onog ispred tebe ili u ogledalu, na prednji branik onoga iza tebe. Eventualno, možeš da vidiš profil onoga ko je lijevo ili desno. U takvom okruženju neizbježno se konfrontiraš sa pažljivim slušanjem muzike. Probude se i najdublje upakovana osjećanja iz tvoje duše. Osjetiš da ritam tvoga srca i krvotok biju u ritmu kosmosa i da ništa nije slučajno. Prijatno iznenađen tom nekom duševnom ravnotežom počneš sebe iznutra malo bolje promatrati. Pritisak vremena koji te tjera od rođenja prema grobu nestane i ne gledaš više na budućnost sa duševnim nemirom. Totalni sklad dostignut na granici izmedju prošlosti i budućnosti koji teži vječnosti. U tim momentima ne gledam nigdje a vidim sve. U harmoniji korespondiram sa svime u okruženju. Eto, sada vidim onu ženu u trećem autu naprijed lijevo od mene kako nabacuje šminku. Mozda hoce i jutros da se dopadne radnom kolegi. Službenik u autu iza nje se dokopao današnjih novina i zabio nos u najnovije vijesti. Pored njega, opet, neko je od svoga auta napravio kancelariju i već telefonira dok nešto na 'lap-topu' upisuje. Jednu ženu vidim u ogledalu iza mene kako zabrinuto ali rutinski nešto priča u maleni mikrofon što je svojim repom krišom, pod kosom, obgrlio njenu ušnu školjku a glavu smjestio ukuso pod njenom bradom. Vjerovatno objašnjava njenom sinu, tinejdžeru, koji se sprema za školu da prije nego krene treba nešto da jede i da zaključa sva vrata za sobom. Desno od mene jedna djevojka drma snažno glavom u ritmu muzike koju sluša podsjećajući me na konja ne ljetnjoj žegi; dok čovjek u autu iza nje brižljivo čačka u svoj nos. Malo dalje vidim par djevojaka koje, izašavši iz auta, traže pogodan šumarak pored puta gdje bi mogle olakšati svom mokraćnom mjehuru.
Sve to vidim i osjećam dok slušam fragment iz Canto Ostinato u izvođenju Kesa Wieringe i Pola de Hasa na pijanu.
Noć je definitivno pobjegla pred sunčevim naznakama da će i ovog martovskog jutra barem na trenutak između nagomilanih oblaka pomilovati pješčanu Holandsku ravnicu. Ogromna zmija od auta je uporno nastavljala da se vuče; krijući mnoštvo želja, nada, strahova i čeznji u sebi. U savršenoj duševnoj ravnoteži osjećao sam se beskrajno slobodnim; dok sam,u stvari, zarobljen, čamio u automobilskoj koloni.
‘Trećinu našeg života provedemo u spavanju’ - čuh glas radio-spikera - ‘Spavanje se razlikuje od smrti samo utoliko što naše tijelo nije sasvim pokvareno nego radi na leru. Drugu trećinu života provedemo čekajući. Čekamo, na primjer, da izađemo sa društvom, da nam prijatelji dođju u obećanu posjetu, da dobjemo platu, da idemo na godišnji...’
- ..., ‘u kolonama po auto-putevima’ - dodah.
‘Znači od ove preostale trećine pokušavamo nešto da napravimo...’ - nastavi radio ne obazirući se na moju upadicu - ‘Zamisli - priča on dalje - da živiš šezdeset godina. Od toga dvadeset godina spavaš, dvadest stojiš po raznoraznim čekaonicama...
- ... i automobilskim kolonama - ubacih
... a dvadeset pokušavas da učiš, da se ‘nadograđuješ’, vaspitavaš djecu...
- Baš mi sada ona prva Kur’anska: ‘Muhamede, ikre!’ djeluje deplasirano - pridodah.
Zamisli da sedmično čitaš jednu knjigu. To je godišnje pedeset i tri. Deset godina petstotina trideset. Dvadeset godina hiljadu i šezdest knjiga.
Zamisli sada da dnevno čitas po jednu. Za godinu tri stotine šezdeset pet. Za deset godina tri hiljade šestotina pedeset. Za dvadeset godina nešto malo preko sedam hiljada.
A Engleska Kraljevska biblioteka ima već oko dvanaest miliona različitih knjiga.
Zamisli...
- Gdje si bio?! - ... Skoro nigdje.
- Šta si radio?! - ... Skoro ništa.
Dva sata kasnije sam se isključio sa auto puta i zaustavio na semaforu. Grad u kome živim nije više daleko i sa čežnjom pomislih na krevet. Emisiju klasične muzike sa kulturnim razmatranjima na radiju je zamijenio blok balada. Čekajući na zeleno svjetlo, pjevušio sam uz Thea Nijlanda ‘Ti’. Refren me je baš ‘ponio’ i počeh na sav glas da pjevam: ‘Ti, ti, ti voliš me’. Odjednom zamijetih da drugi vokal (koji inače pjeva žeski sopran) postaje sve glasniji; da čak dolazi u prvi plan. Zbunjen, prestao sam da pjevam. Osvrnuo sam se oko sebe. Pored mene na traci koja ide u istom pravcu je sjedjela prekrasna djevojka u Pruis Toyoti gledajući u mom pravcu. Moj desni prozor je, u medjuvremenu, bio otvoren. Na njenom autu bijaše otvoren lijevi. U tom momentu smo postali svjesni da slušamo radio na istoj talasnoj dužini i pjevamo istu pjesmu. Zbunjeni, gledali smo jedno u drugo.
Začuh bijesnu škripu startujućih guma i njeno auto krenu. Refleksivno pritisnuh gas-papučicu. Kasno primijetih da sam nasamaren; da je na semaforu još uvijek crveno.
U ogledalu vidjeh kako se šeretski smije u zaustavljenom autu mašuci mi rukom kao prijatelju na rastanku.
- Što mi mašeš?! Ne idem na Novi Zeland da čuvam ovce - rekoh; pritisnuh gas-pedalu jače i prebacih u drugu brzinu.
No comments:
Post a Comment