Priče iz Taksija

Priče iz Taksija

Rahim Agović

Naočari od fleksibilnog titanijuma

Upisivao sam posljednju vožnju u ličnu radnu knjigu kada mi je prišla policajka. Smiješila mi se i ona i njena fotografija sa službene iskaznice, okačene na lijevu stranu bluze. Ispod slike, pored njena imena, pisalo je da pripada Policijskom korpusu ‘Gooi en Vechtstreek’; najmanjem, ali najefikasnijem dijelu Holandske policije. S poslovnom uljudnošću upita me jesam li slobodan. Kada sam potvrdno klimnuo glavom, zamolila me da povedem jedan ‘prilično raštiman’ bracni par kući, u Hauzen.

Prije nego što sam je uspio upitati šta znaci ‘raštiman’ otvorila je vrata i tri čovjeka, od kojih jedan policajac, donijeli su među sobom mačkasto, žensko tijelo. Dok su se borili da je, protiv njene volje, uguraju u moj minibus, pojavi se sredovječan muškarac koji je imao naočari ljubičastih stakala. Tonom čovjeka prefinjenih manira kazao mi je gdje treba da vozim i odahnuo. Nosio je dvije kese pune voća i povrća. Za njim stiže žena sa ženskom torbicom i još jednom kesom. Sa vidnim olakšanjem spustila ih je pored muškarca i sa još vidnijim zatvorila vrata, žurno odlazeći nazad. Čovjek, više mimikom nego riječima dade znak da zaključam sva vrata.

Žena je, ne mičući se, osmatrala oko sebe, kao da se plaši da šta ne poremeti. Emitirala je smjesu alkohola, parfema i duhanskog dima. Odebljalim jezikom i plačnim glasom obratila se dragom koji je sjedio pored mene.

- Ljubavi, zašto nisi sjeo pored mene?!

- Sada je, zaista, dosta - reče on. - Kako te nije stid da me bilo šta pitaš, poslije ovoga što si mi danas priredila?!?!

- Jaoj, srećo, izvini, ali ona konobarica se nije smjela onako smijati ispraćajući te u toalet… I onaj policajac nije smio onako grubo sa mnom pričati. Ja sam, ipak, jedna dama... Gdje me vodiš?!

- A gdje bih te vodio u takvom stanju?! Idemo kući. Ti večeras ostaješ a ja idem u grad da se malo opustim.

- A Tim?! Moramo ga uzeti. On ne može da ostane kod mame, jer ima dogovoreno sa Jerunom. Sutra idu na plivanje.

- Sutra, kada malo dodješ sebi, porani i uzmi ga.

- Ti ćeš se, sigurno, večeras naći sa Nickol i ići ćeš kod nje kući. Nju ćes da jebeš, umjesto da se sa mnom maziš.

- Da ne bi, slučajno, da provedem cijelu noć sa tobom pijanom?!?!

Ona se malko popridiže u sjedištu i ispruži ruke prema njemu kao da bi ga htjela zagrliti i zamoliti da je večeras ne ostavlja. On ju je iskosa gledao.

Trzajem ruke smakla mu je naočari sa nosa i bacila ih pod sjedište pored njega. Bez naočara je, očito, bio nemoćan. Kada mu je drugom rukom zavezala šamarčinu zaboravio sam, iznenadjen, upravljač od auta i umalo s puta sletio. Potom je uslijedila serija šamara, koju bi načas prekinula da bi ga zagrebala dugim, oštrim noktima a potom nastavila tamo gdje je stala. Čovjek je uvukao glavu među ramena i rukama pipao oko sebe ne bi li našao naočari. Traženje naočara, šamaranje i grebanje potrajalo je malu vječnost. Napokon ih je našao, sa dosta muke metnuo ih na nos, potom je uspio da je uhvati za ruke, pritisne uza sjedište i umiri.

- Glupačo jedna!!! Šta si mi ovo uradila?!?!?! - derao se izbezumljeno. Žena je sada mirno sjedela ukliještena u njegove ruke, odajući utisak nemoći.

- Sada ću da zovem tvoju mamu i da joj kažem šta sve njena ljubimica može da uradi za jedno popodne u gradu!

- Ljubavi, nemoj da pričaš mami, molim te! Znaš da će se nasikirati i da večeras oka neće sklopiti.

- Baš me briga i za nju i za tebe! Pitaš li se da li ću ja ovako izgreban moći spavati?!

Izvadio je mobilni telefon i nazvao.

- Hallo..! Da; ja sam... Idemo kući..! Morali smo jer je Mariski piće pogrešno ‘sjelo’... Da; najprije smo otišli na pijac, a zatim smo navratili do ‘Maršala’. Ona je, još dok smo bili kod tebe, povukla par čašica... U ‘Maršalu’ je udarila konobaricu stolicom po glavi. Stolica se razletila u komade a hitna je došla i odvezla konobaricu. Kada je policija došla na uviđaj, udarila je policajca nogom u jaja i on je odmah počeo povraćati. Nekako smo je strpali u taksi iz kojeg te, evo, zovem. Tu je mene napala. Skinula mi prvo naočari, pa udarala i grebala po licu sve dok ih nisam našao. Unakazila me...Tim neka ostane kod tebe... Sutra će ona doći da ga uzme... Da; doći će rano, ne brini, jer on ima sa Jerunom dogovoreno. Idu plivati... od deset sati... Evo ti nje pa je pitaj... Mama hoće da te čuje.

- Hallo; mami..! Ne znam, mami, šta se desilo... - žena je plakala - Svi kažu da sam bila zločesta; a ja, ja zapravo, i ne znam zašto je to tako i da li je to tako... Ja samo znam da te volim.., i tebe i Tima i moju ljubav, naravno... Ne znam, mami... On kaže da će večeras bez mene u grad. Znaš kada ide sam u grad da uvijek navrati do ‘1989’ i onda tamo pokupi Nickol i onda ide kod nje umjesto da dođe kući... Ja to neću, mami... Hoću da ostane kod mene i bude večeras sa mnom nježan... Da mami... Hoću... Kiss.

Prekinula je vezu i pružila mu telefon. Teatralnim pokretima odložio ga je u džep.

- Ljubavi, dođi, sjedi pored mene.

- Ne! Ne! I Ne! …Ti si jako nepristojna.

Tada sam vidio nogu sa cipelom i dugom, šiljatom štiklom, kako, kao raketa leti preko sjedišta u njegovu sljepoočnicu i onda dalje niz obraz odnoseći naočari sa nosa i praveći ogromnu, uzdužnu posjekotinu na lijevom obrazu. Onda se, lakoćom gladne pume, presamitila preko sjedišta bjesomučno ga mlateći. Nesrećnik je, uvukavši glavu pod sjedište, grčevito trazio svoje skupocjene naočari. Nekoliko njenih udaraca, promašivsi cilj, završilo je u mom desnom ramenu. Od siline udaraca auto je počelo da vrluda po cesti što je izazvalo žučne reakcije vozača oko mene.

Čovjek je konačno napipao naočari i vratio ih na iskrvavljeno lice. U tom sam momentu zaustavio moj taksi-bus i zamolio ga da, ipak, sjedne pored svoje supruge. Postidjeno je klimnuo i nevoljko prešao kod nje. Majica i jakna na njemu poprimale su mrko-crvenu boju.

- Glupačo jedna! Da znaš: gotovo je među nama! Pakuješ stvari i vrati se tvojoj mami! Više me ne interesuješ!

- Ali ljubavi, zašto si takav prema meni! Ja samo hoću da me voliš i da sa mnom vodiš ljubav... Neću da ideš kod Nickol, neću da se sa njom preturaš po krevetu… ni sa njom ni sa bilo kojom drugom sem mene... Zašto me mučiš?!

- Da sa tobom vodim ljubav?! Sada će mi trebati samo hirurzi! Da znaš da je gotovo. Čim stignemo, kupi stvari i gubi se da te više nikada ne vidim.

Riječ ‘ne vidim’ vjerovatno je izgovorio u mraku jer su naočari ponovo odletjele pod sjedište. I ponovo je kiša udaraca zasula nesrećnika. U jednom trenutku ga je, kao da joj je sve to bilo malo, udarila kesom iz koje su na sve strane, odskačući od njegove glave, letjele jabuke. Umirujuće zamirisa zlatni delišes.

Nesrećnik je u polusvijesti ležao na sjedištu i stenjao kao žena na porođaju. Ona se nasloni na njega, zagrli ga i nezaustavljivo; kako to samo žene znaju; zarida.

Uskoro smo stigli pred njihovu kuću. U tišini su skupljali stvari razbacane po autu a onda je čovjek, dok je ona otključavala vratnicu lijepo uredjenog vrta, prišao i platio vožnju. Zahvalih na pozamašnom bakšišu i upitah:

- Izvinite, gospodine; kakve su to naočari koje su sve ovo izdržale?!

- He-he! To su ti naočari od fleksibilnog titanijuma! Neuništive su!

Upisujući u ličnu radnu knjigu, po svoj prilici posljednju vožnju za to veče, gledao sam ispod oka kako, zagrljeni, prilaze kućnim vratima.