HERMAN
Petak veče. Vrijeme u sedmici kojem se taksisti najviše raduju. Treba ljude u grozničavom ritmu ‘pokupiti’ sa posla ili poslovnih predvikendskih razgovora, dovesti kući, a onda, opet, poslije večere odvesti u grad. Holandjani nikada ne izlaze autom. Njihova saobraćajna policija je nemilosrdna i kontroliše svaki značajni saobraćajni čvor u gradu. Ako su ti u krvi alkoholni promili, a ti za volanom, očekuj kazne od kojih će mamurluk mjesecima trajati. Pored toga, Holandjani su vrlo darežljivi kada je u pitanju plaćanje taksi usluga. Uvijek padne pozamašan bakšiš.
Kafana ‘Mostić’ se nalazi u blizini Hermanovog preduzeća za montažu rashladnih uredjaja. Tu bi on, po završetku radne sedmice častio radnike za srećan vikend i odlazio kući. Vrlo se dobro sjećam našeg prvog susreta. Došavši u ‘Mostić’ upitao sam barmena gdje je Herman. On mi je prstom pokazao na grupu ljudi koja se u ritmu razuzdanog simfonijskog orkestra grohotom smijala. Svi su stajali u krugu i slušali govornika, koji je stajao u sredini i govorio stvari od kojih su eksplodirale salve veselog raspoloženja.
Ne znam zbog čega, ali od te večeri je stalno, kada bi nas pozivao zbog taksi-vožnje, tražio da ja dodjem po njega. Naravno da smo imali vrlo zanimljive razgovore. Tako mi je jedne prilike pričao da je prije pola godine otišao u penziju. Izdrzao je ‘čak tri mjeseca’, ali je onda definitivno shvatio da se njegov krug prijatelja vrtoglavo smanjuje i da nigdje više ne pripada. Brže-bolje je ponovo aktivirao svoje preduzeće, pozvao par starih radnika i zaposlio još par novih. Tako se osjećao da još uvijek nešto vrijedi i u penziju će kada više ‘ni uhom ne bude mogao da mrda’.
Njegove čelicno-plave oči su uvijek mirno počivale izmedju jagodica i malo izbočenog čela. Izgledalo je kao da su tu obješene na nekoj nevidljivoj žici. Osmijeh je stalno počivao ispod ukrivo nasadjenog nosa i otkrivao desni iznad očnjaka. Na prvi pogled je izgledao jako odbojno, ali poslije par minuta ‘grebanja pod kožom’ postajao je najprijatnije stvorenje na svijetu.
Pričao mi jedne prilike o smrti oca. Otac mu je bio violinista. Penziju je stekao svirajući u televizijskom orkestru. Jako je volio Mozzarta. Iznenada je umro i Herman je od njega naslijedio pedeset hiljada guldena. Prilična svota, no to Hermanu ništa nije značilo. Mjesec dana poslije njegove smrti je pozvao sve očeve prijatelje i poznanike za koje je znao na večeru u gradski hotel, naručio orkestar u kojem je stari svirao i tražio da svo veče izvode Mozzartove kompozicije. Plativši ceh te večeri, potrošio je skoro svo nasljedstvo. Sa preostalih 700 guldena častio je radnike koji su te večeri služili zvanice u hotelskom restoranu.
Iz jedne od bezbrojnih relacija Herman je dobio sina. Sa njim bi sporadično izlazio u grad. To je bio odnos dva iskrena drugara i nikada ti ne bi palo na pamet da su otac i sin. Pitao sam ga šta će on ostaviti njegovom sinu u nasljedje.
- Ništa. Ovo je zemlja gdje svako sebi može da zaradi. Sve što iza mene ostane ide UNICEF-u - odgovorio je.
Iako je već zagazio sedmu deceniju života, odavao je utisak, veselog i enrgičnog čovjeka koji u svakom trenutku zna šta hoće. Sjećam se jedne subote kasno, kada sam došao da ga povezem kući, stajao je vani ispred noćnog kluba. Par metara od njega su se dvije žene žestoko tukle. Vrištale su jedna na drugu, čupale se za kose u udarale. Sa puno pažnje je, kao da se kladio na ishod, gledao šta rade. Kada sam otvorio vrata ušao je i rekao: ‘tuku se zato što obje hoće kod mene na spavanje, ali su toliko pijane da se bojim da će mi povratiti po krevetu. Bolje neka razbodu i neka svaka ide svojoj kući’. Dok smo se udaljavali od cike i psovki gledao sam u retrovizoru kako umorno jedna drugoj još uvijek zadaju udarce.
Opet petak uveče. Tražio je da odem sa autom u kojem može da stane osam osoba. Iznenadjeno sam ga gledao, jer je bio sam. Kada smo došli pred njegovu kuću zamolio me je da taksimetar stavim na ‘čekanje’ i da se parkiram u njegovoj avliji. ‘Za pola sata idemo u Amsterdam.’ - reče namignuvši.
Dok sam na njega čekao sakupilo se jos sedam ‘vikend-drugara’. Sa punim autom smo došli u ‘ulicu fenjera’ u Amsterdamu. Na izlasku mi je svaki od njih dao zapakovanu kovertu. Herman je izašao zadnji. Dajući mi kovertu nasmija se objesenjacki i reče: ‘Kad Herman jebe, mnogi moraju da svršavaju’.
U svih osam koverata je bilo po €:100,- dok je na taksimetru stajalo €:92,30.
* * *
Prošle subote sam obavio kupovinu na pijaci. U povratku zbog crvenog stadoh na semaforu. U voznoj traci pored moje stade novi BMW. Vozač u autu - Herman. Pošto sam već dvije godine prestao sa taksiranjem i nikada ga u medjuvremenu nisam vidio, obradovah se silno.
- Herman! - vrisnuh.
Blijedo je gledao kroz mene ne prepoznavši me. Na zeleno skrenuh u lijevo, on nastavi pravo.
