Tuesday, January 31, 2017

Price iz taksija Herman

HERMAN
Petak veče. Vrijeme u sedmici kojem se taksisti najviše raduju. Treba ljude u grozničavom ritmu ‘pokupiti’ sa posla ili poslovnih predvikendskih razgovora, dovesti kući, a onda, opet, poslije večere odvesti u grad. Holandjani nikada ne izlaze autom. Njihova saobraćajna policija je nemilosrdna i kontroliše svaki značajni saobraćajni čvor u gradu. Ako su ti u krvi alkoholni promili, a ti za volanom, očekuj kazne od kojih će mamurluk mjesecima trajati. Pored toga, Holandjani su vrlo darežljivi kada je u pitanju plaćanje taksi usluga. Uvijek padne pozamašan bakšiš.
Kafana ‘Mostić’ se nalazi u blizini Hermanovog preduzeća za montažu rashladnih uredjaja. Tu bi on, po završetku radne sedmice častio radnike za srećan vikend i odlazio kući. Vrlo se dobro sjećam našeg prvog susreta. Došavši u ‘Mostić’ upitao sam barmena gdje je Herman. On mi je prstom pokazao na grupu ljudi koja se u ritmu razuzdanog simfonijskog orkestra grohotom smijala. Svi su stajali u krugu i slušali govornika, koji je stajao u sredini i govorio stvari od kojih su eksplodirale salve veselog raspoloženja.
Ne znam zbog čega, ali od te večeri je stalno, kada bi nas pozivao zbog taksi-vožnje, tražio da ja dodjem po njega. Naravno da smo imali vrlo zanimljive razgovore. Tako mi je jedne prilike pričao da je prije pola godine otišao u penziju. Izdrzao je ‘čak tri mjeseca’, ali je onda definitivno shvatio da se njegov krug prijatelja vrtoglavo smanjuje i da nigdje više ne pripada. Brže-bolje je ponovo aktivirao svoje preduzeće, pozvao par starih radnika i zaposlio još par novih. Tako se osjećao da još uvijek nešto vrijedi i u penziju će kada više ‘ni uhom ne bude mogao da mrda’.
Njegove čelicno-plave oči su uvijek mirno počivale izmedju jagodica i malo izbočenog čela. Izgledalo je kao da su tu obješene na nekoj nevidljivoj žici. Osmijeh je stalno počivao ispod ukrivo nasadjenog nosa i otkrivao desni iznad očnjaka. Na prvi pogled je izgledao jako odbojno, ali poslije par minuta ‘grebanja pod kožom’ postajao je najprijatnije stvorenje na svijetu.
Pričao mi jedne prilike o smrti oca. Otac mu je bio violinista. Penziju je stekao svirajući u televizijskom orkestru. Jako je volio Mozzarta. Iznenada je umro i Herman je od njega naslijedio pedeset hiljada guldena. Prilična svota, no to Hermanu ništa nije značilo. Mjesec dana poslije njegove smrti je pozvao sve očeve prijatelje i poznanike za koje je znao na večeru u gradski hotel, naručio orkestar u kojem je stari svirao i tražio da svo veče izvode Mozzartove kompozicije.  Plativši ceh te večeri, potrošio je skoro svo nasljedstvo. Sa preostalih 700 guldena častio je radnike koji su te večeri služili zvanice u hotelskom restoranu.
Iz jedne od bezbrojnih relacija Herman je dobio sina. Sa njim bi sporadično izlazio u grad. To je bio odnos dva iskrena drugara i nikada ti ne bi palo na pamet da su otac i sin. Pitao sam ga šta će on ostaviti njegovom sinu u nasljedje. 
- Ništa. Ovo je zemlja gdje svako sebi može da zaradi. Sve što iza mene ostane ide UNICEF-u - odgovorio je.
Iako je već zagazio sedmu deceniju života, odavao je utisak, veselog i enrgičnog čovjeka koji u svakom trenutku zna šta hoće. Sjećam se jedne subote kasno, kada sam došao da ga povezem kući, stajao je vani ispred noćnog kluba. Par metara od njega su se dvije žene žestoko tukle. Vrištale su jedna na drugu, čupale se za kose u udarale. Sa puno pažnje je, kao da se kladio na ishod, gledao šta rade. Kada sam otvorio vrata ušao je i rekao: ‘tuku se zato što obje hoće kod mene na spavanje, ali su toliko pijane da se bojim da će mi povratiti po krevetu. Bolje neka razbodu i neka svaka ide svojoj kući’. Dok smo se udaljavali od cike i psovki gledao sam u retrovizoru kako umorno jedna drugoj još uvijek zadaju udarce.
Opet petak uveče. Tražio je da odem sa autom u kojem može da stane osam osoba. Iznenadjeno sam ga gledao, jer je bio sam. Kada smo došli pred njegovu kuću zamolio me je da taksimetar stavim na ‘čekanje’ i da se parkiram u njegovoj avliji. ‘Za pola sata idemo u Amsterdam.’ - reče namignuvši.
Dok sam na njega čekao sakupilo se jos sedam ‘vikend-drugara’.  Sa punim autom smo došli u ‘ulicu fenjera’ u Amsterdamu. Na izlasku mi je svaki od njih dao zapakovanu kovertu. Herman je izašao zadnji. Dajući mi kovertu nasmija se objesenjacki i reče: ‘Kad Herman jebe, mnogi moraju da svršavaju’.
U svih osam koverata je bilo po €:100,- dok je na taksimetru stajalo €:92,30.
* * *
Prošle subote sam obavio kupovinu na pijaci. U povratku zbog crvenog stadoh na semaforu. U voznoj traci pored moje stade novi BMW. Vozač u autu - Herman. Pošto sam već dvije godine prestao sa taksiranjem i nikada ga u medjuvremenu nisam vidio, obradovah se silno.
  • Herman! - vrisnuh.
Blijedo je gledao kroz mene ne prepoznavši me. Na zeleno skrenuh u lijevo, on nastavi pravo.


Monday, May 28, 2012


Priče iz Taksija

Rahim Agović

Naočari od fleksibilnog titanijuma


Upisivao sam posljednju vožnju u ličnu radnu knjigu kada mi je prišla policajka. Smiješila mi se i ona i njena fotografija sa službene iskaznice, okačene na lijevu stranu bluze. Ispod slike, pored njena imena, pisalo je da pripada Policijskom korpusu ‘Gooi en Vechtstreek’; najmanjem, ali najefikasnijem dijelu Holandske policije. S poslovnom uljudnošću upita me jesam li slobodan. Kada sam potvrdno klimnuo glavom, zamolila me da povedem jedan ‘prilično raštiman’ bracni par kući, u Hauzen.

Prije nego što sam je uspio upitati šta znaci ‘raštiman’ otvorila je vrata i tri čovjeka, od kojih jedan policajac, donijeli su među sobom mačkasto, žensko tijelo. Dok su se borili da je, protiv njene volje, uguraju u moj minibus, pojavi se sredovječan muškarac koji je imao naočari ljubičastih stakala. Tonom čovjeka prefinjenih manira kazao mi je gdje treba da vozim i odahnuo. Nosio je dvije kese pune voća i povrća. Za njim stiže žena sa ženskom torbicom i još jednom kesom. Sa vidnim olakšanjem spustila ih je pored muškarca i sa još vidnijim zatvorila vrata, žurno odlazeći nazad. Čovjek, više mimikom nego riječima dade znak da zaključam sva vrata.

Žena je, ne mičući se, osmatrala oko sebe, kao da se plaši da šta ne poremeti. Emitirala je smjesu alkohola, parfema i duhanskog dima. Odebljalim jezikom i plačnim glasom obratila se dragom koji je sjedio pored mene.

- Ljubavi, zašto nisi sjeo pored mene?!

- Sada je, zaista, dosta - reče on. - Kako te nije stid da me bilo šta pitaš, poslije ovoga što si mi danas priredila?!?!

- Jaoj, srećo, izvini, ali ona konobarica se nije smjela onako smijati ispraćajući te u toalet… I onaj policajac nije smio onako grubo sa mnom pričati. Ja sam, ipak, jedna dama... Gdje me vodiš?!

- A gdje bih te vodio u takvom stanju?! Idemo kući. Ti večeras ostaješ a ja idem u grad da se malo opustim.

- A Tim?! Moramo ga uzeti. On ne može da ostane kod mame, jer ima dogovoreno sa Jerunom. Sutra idu na plivanje.

- Sutra, kada malo dodješ sebi, porani i uzmi ga.

- Ti ćeš se, sigurno, večeras naći sa Nickol i ići ćeš kod nje kući. Nju ćes da jebeš, umjesto da se sa mnom maziš.

- Da ne bi, slučajno, da provedem cijelu noć sa tobom pijanom?!?!

Ona se malko popridiže u sjedištu i ispruži ruke prema njemu kao da bi ga htjela zagrliti i zamoliti da je večeras ne ostavlja. On ju je iskosa gledao.

Trzajem ruke smakla mu je naočari sa nosa i bacila ih pod sjedište pored njega. Bez naočara je, očito, bio nemoćan. Kada mu je drugom rukom zavezala šamarčinu zaboravio sam, iznenadjen, upravljač od auta i umalo s puta sletio. Potom je uslijedila serija šamara, koju bi načas prekinula da bi ga zagrebala dugim, oštrim noktima a potom nastavila tamo gdje je stala. Čovjek je uvukao glavu među ramena i rukama pipao oko sebe ne bi li našao naočari. Traženje naočara, šamaranje i grebanje potrajalo je malu vječnost. Napokon ih je našao, sa dosta muke metnuo ih na nos, potom je uspio da je uhvati za ruke, pritisne uza sjedište i umiri.

- Glupačo jedna!!! Šta si mi ovo uradila?!?!?! - derao se izbezumljeno. Žena je sada mirno sjedela ukliještena u njegove ruke, odajući utisak nemoći.

- Sada ću da zovem tvoju mamu i da joj kažem šta sve njena ljubimica može da uradi za jedno popodne u gradu!

- Ljubavi, nemoj da pričaš mami, molim te! Znaš da će se nasikirati i da večeras oka neće sklopiti.

- Baš me briga i za nju i za tebe! Pitaš li se da li ću ja ovako izgreban moći spavati?!

Izvadio je mobilni telefon i nazvao.

- Hallo..! Da; ja sam... Idemo kući..! Morali smo jer je Mariski piće pogrešno ‘sjelo’... Da; najprije smo otišli na pijac, a zatim smo navratili do ‘Maršala’. Ona je, još dok smo bili kod tebe, povukla par čašica... U ‘Maršalu’ je udarila konobaricu stolicom po glavi. Stolica se razletila u komade a hitna je došla i odvezla konobaricu. Kada je policija došla na uviđaj, udarila je policajca nogom u jaja i on je odmah počeo povraćati. Nekako smo je strpali u taksi iz kojeg te, evo, zovem. Tu je mene napala. Skinula mi prvo naočari, pa udarala i grebala po licu sve dok ih nisam našao. Unakazila me...Tim neka ostane kod tebe... Sutra će ona doći da ga uzme... Da; doći će rano, ne brini, jer on ima sa Jerunom dogovoreno. Idu plivati... od deset sati... Evo ti nje pa je pitaj... Mama hoće da te čuje.

- Hallo; mami..! Ne znam, mami, šta se desilo... - žena je plakala - Svi kažu da sam bila zločesta; a ja, ja zapravo, i ne znam zašto je to tako i da li je to tako... Ja samo znam da te volim.., i tebe i Tima i moju ljubav, naravno... Ne znam, mami... On kaže da će večeras bez mene u grad. Znaš kada ide sam u grad da uvijek navrati do ‘1989’ i onda tamo pokupi Nickol i onda ide kod nje umjesto da dođe kući... Ja to neću, mami... Hoću da ostane kod mene i bude večeras sa mnom nježan... Da mami... Hoću... Kiss.

Prekinula je vezu i pružila mu telefon. Teatralnim pokretima odložio ga je u džep.

- Ljubavi, dođi, sjedi pored mene.

- Ne! Ne! I Ne! …Ti si jako nepristojna.

Tada sam vidio nogu sa cipelom i dugom, šiljatom štiklom, kako, kao raketa leti preko sjedišta u njegovu sljepoočnicu i onda dalje niz obraz odnoseći naočari sa nosa i praveći ogromnu, uzdužnu posjekotinu na lijevom obrazu. Onda se, lakoćom gladne pume, presamitila preko sjedišta bjesomučno ga mlateći. Nesrećnik je, uvukavši glavu pod sjedište, grčevito trazio svoje skupocjene naočari. Nekoliko njenih udaraca, promašivsi cilj, završilo je u mom desnom ramenu. Od siline udaraca auto je počelo da vrluda po cesti što je izazvalo žučne reakcije vozača oko mene.

Čovjek je konačno napipao naočari i vratio ih na iskrvavljeno lice. U tom sam momentu zaustavio moj taksi-bus i zamolio ga da, ipak, sjedne pored svoje supruge. Postidjeno je klimnuo i nevoljko prešao kod nje. Majica i jakna na njemu poprimale su mrko-crvenu boju.

- Glupačo jedna! Da znaš: gotovo je među nama! Pakuješ stvari i vrati se tvojoj mami! Više me ne interesuješ!

- Ali ljubavi, zašto si takav prema meni! Ja samo hoću da me voliš i da sa mnom vodiš ljubav... Neću da ideš kod Nickol, neću da se sa njom preturaš po krevetu… ni sa njom ni sa bilo kojom drugom sem mene... Zašto me mučiš?!

- Da sa tobom vodim ljubav?! Sada će mi trebati samo hirurzi! Da znaš da je gotovo. Čim stignemo, kupi stvari i gubi se da te više nikada ne vidim.

Riječ ‘ne vidim’ vjerovatno je izgovorio u mraku jer su naočari ponovo odletjele pod sjedište. I ponovo je kiša udaraca zasula nesrećnika. U jednom trenutku ga je, kao da joj je sve to bilo malo, udarila kesom iz koje su na sve strane, odskačući od njegove glave, letjele jabuke. Umirujuće zamirisa zlatni delišes.

Nesrećnik je u polusvijesti ležao na sjedištu i stenjao kao žena na porođaju. Ona se nasloni na njega, zagrli ga i nezaustavljivo; kako to samo žene znaju; zarida.

Uskoro smo stigli pred njihovu kuću. U tišini su skupljali stvari razbacane po autu a onda je čovjek, dok je ona otključavala vratnicu lijepo uredjenog vrta, prišao i platio vožnju. Zahvalih na pozamašnom bakšišu i upitah:

- Izvinite, gospodine; kakve su to naočari koje su sve ovo izdržale?!

- He-he! To su ti naočari od fleksibilnog titanijuma! Neuništive su!

Upisujući u ličnu radnu knjigu, po svoj prilici posljednju vožnju za to veče, gledao sam ispod oka kako, zagrljeni, prilaze kućnim vratima.

Priče iz taksija
Rahim Agović

Autoradio - doradjeno


U stisku njegove ruke osjetih tračak dileme koju je uspješno skrivao maskom odlučnosti na licu. On, supruga i dvoje djece idu zauvijek u Novi Zeland. Tamo ga čeka posao. Čuvaće ovce. Dovezao sam ih taksijem na Schiphol i pomogao im sa obimnim prtljagom do Martinerovog odjela u polaznoj hali. Tu smo se i pozdravili. ‘To je, dakle, jedan od 40.000 Holandjana koji godišnje emigriraju’ - vrzmalo mi se po glavi.

Dnevna svjetlost je polako počela da osvaja horizont kada sam ponovo sjeo u auto. U ušima mi je odzvanjao njihov smijeh koji je više ličio na oproštajni plač. ‘Kako to’ - pitao sam se - ‘da nikog nije bilo da ih isprati’. Znači, još jedan mali ‘kulturni nesporazum’ između nas, Balkanaca i njih, Zapadnoevropljana...; ili su, zaista, ostali bez prijatelja, pa zato i sele?.. idu u neku vrstu samoizgnanstva?

Uključujuci se na auto-put shvatih da sam u jutarnjoj špici. Hiljade auta je stajalo ili išlo brzinom puža. Potražih na auto-radiju nešto što će mi prijati uhu. Bez autoradija je danas nemoguće učestvovati u saobraćaju. Ovim ne mislim reći da putem radija najlakše dobiješ informacije o planiranom putu. Bar ovdje, u Holandiji, jutarnje kolone ne možeš nikako izbjeći. Tu ništa ne pomaže. Unutrašnjost auta ispuniše romanticni zvuci jednog od ‘Muzičkih momenata’ Franza Schuberta.

Auto je idealno mjesto za slušanje muzike. Kući ima toliko drugih stvari koje ti odvlače pažnju. Ovdje, usamljen u autu, sa pogledom na zadnji branik onog ispred tebe ili u ogledalu, na prednji branik onoga iza tebe. Eventualno, možeš da vidiš profil onoga ko je lijevo ili desno. U takvom okruženju neizbježno se konfrontiraš sa pažljivim slušanjem muzike. Probude se i najdublje upakovana osjećanja iz tvoje duše. Osjetiš da ritam tvoga srca i krvotok biju u ritmu kosmosa i da ništa nije slučajno. Prijatno iznenađen tom nekom duševnom ravnotežom počneš sebe iznutra malo bolje promatrati. Pritisak vremena koji te tjera od rođenja prema grobu nestane i ne gledaš više na budućnost sa duševnim nemirom. Totalni sklad dostignut na granici izmedju prošlosti i budućnosti koji teži vječnosti. U tim momentima ne gledam nigdje a vidim sve. U harmoniji korespondiram sa svime u okruženju. Eto, sada vidim onu ženu u trećem autu naprijed lijevo od mene kako nabacuje šminku. Mozda hoce i jutros da se dopadne radnom kolegi. Službenik u autu iza nje se dokopao današnjih novina i zabio nos u najnovije vijesti. Pored njega, opet, neko je od svoga auta napravio kancelariju i već telefonira dok nešto na 'lap-topu' upisuje. Jednu ženu vidim u ogledalu iza mene kako zabrinuto ali rutinski nešto priča u maleni mikrofon što je svojim repom krišom, pod kosom, obgrlio njenu ušnu školjku a glavu smjestio ukuso pod njenom bradom. Vjerovatno objašnjava njenom sinu, tinejdžeru, koji se sprema za školu da prije nego krene treba nešto da jede i da zaključa sva vrata za sobom. Desno od mene jedna djevojka drma snažno glavom u ritmu muzike koju sluša podsjećajući me na konja ne ljetnjoj žegi; dok čovjek u autu iza nje brižljivo čačka u svoj nos. Malo dalje vidim par djevojaka koje, izašavši iz auta, traže pogodan šumarak pored puta gdje bi mogle olakšati svom mokraćnom mjehuru.

Sve to vidim i osjećam dok slušam fragment iz Canto Ostinato u izvođenju Kesa Wieringe i Pola de Hasa na pijanu.

Noć je definitivno pobjegla pred sunčevim naznakama da će i ovog martovskog jutra barem na trenutak između nagomilanih oblaka pomilovati pješčanu Holandsku ravnicu. Ogromna zmija od auta je uporno nastavljala da se vuče; krijući mnoštvo želja, nada, strahova i čeznji u sebi. U savršenoj duševnoj ravnoteži osjećao sam se beskrajno slobodnim; dok sam,u stvari, zarobljen, čamio u automobilskoj koloni.

‘Trećinu našeg života provedemo u spavanju’ - čuh glas radio-spikera - ‘Spavanje se razlikuje od smrti samo utoliko što naše tijelo nije sasvim pokvareno nego radi na leru. Drugu trećinu života provedemo čekajući. Čekamo, na primjer, da izađemo sa društvom, da nam prijatelji dođju u obećanu posjetu, da dobjemo platu, da idemo na godišnji...’

- ..., ‘u kolonama po auto-putevima’ - dodah.

‘Znači od ove preostale trećine pokušavamo nešto da napravimo...’ - nastavi radio ne obazirući se na moju upadicu - ‘Zamisli - priča on dalje - da živiš šezdeset godina. Od toga dvadeset godina spavaš, dvadest stojiš po raznoraznim čekaonicama...

- ... i automobilskim kolonama - ubacih

... a dvadeset pokušavas da učiš, da se ‘nadograđuješ’, vaspitavaš djecu...

- Baš mi sada ona prva Kur’anska: ‘Muhamede, ikre!’ djeluje deplasirano - pridodah.

Zamisli da sedmično čitaš jednu knjigu. To je godišnje pedeset i tri. Deset godina petstotina trideset. Dvadeset godina hiljadu i šezdest knjiga.

Zamisli sada da dnevno čitas po jednu. Za godinu tri stotine šezdeset pet. Za deset godina tri hiljade šestotina pedeset. Za dvadeset godina nešto malo preko sedam hiljada.

A Engleska Kraljevska biblioteka ima već oko dvanaest miliona različitih knjiga.

Zamisli...

- Gdje si bio?! - ... Skoro nigdje.

- Šta si radio?! - ... Skoro ništa.

Dva sata kasnije sam se isključio sa auto puta i zaustavio na semaforu. Grad u kome živim nije više daleko i sa čežnjom pomislih na krevet. Emisiju klasične muzike sa kulturnim razmatranjima na radiju je zamijenio blok balada. Čekajući na zeleno svjetlo, pjevušio sam uz Thea Nijlanda ‘Ti’. Refren me je baš ‘ponio’ i počeh na sav glas da pjevam: ‘Ti, ti, ti voliš me’. Odjednom zamijetih da drugi vokal (koji inače pjeva žeski sopran) postaje sve glasniji; da čak dolazi u prvi plan. Zbunjen, prestao sam da pjevam. Osvrnuo sam se oko sebe. Pored mene na traci koja ide u istom pravcu je sjedjela prekrasna djevojka u Pruis Toyoti gledajući u mom pravcu. Moj desni prozor je, u medjuvremenu, bio otvoren. Na njenom autu bijaše otvoren lijevi. U tom momentu smo postali svjesni da slušamo radio na istoj talasnoj dužini i pjevamo istu pjesmu. Zbunjeni, gledali smo jedno u drugo.

Začuh bijesnu škripu startujućih guma i njeno auto krenu. Refleksivno pritisnuh gas-papučicu. Kasno primijetih da sam nasamaren; da je na semaforu još uvijek crveno.

U ogledalu vidjeh kako se šeretski smije u zaustavljenom autu mašuci mi rukom kao prijatelju na rastanku.

- Što mi mašeš?! Ne idem na Novi Zeland da čuvam ovce - rekoh; pritisnuh gas-pedalu jače i prebacih u drugu brzinu.

Sunday, December 23, 2007

San

U cik zore krenuh bos po rosi, duž polja u planini. Miluju me prvi zraci sunca i dašak svježeg vjetra. Prože me osjećaj da me je predio dotakao nježnim poljupcem skrivenih maštanja. Nade mi se probudile; vratili snovi iz rane mladosti. U dolini, daleko poda mnom - selo. Žitne njive ukliještene voćnim stabljikama se na laganom povjetarcu jedva mreškaju, kao da ih neka nevidljiva, ogromna ruka podiže i spušta. Sve miriše zrelinom. U daljini se čuje zvono sa ovaca. Rano avgustovsko jutro. Sretan sam i snažan.

Misli mi trknuše na rast prvih ljubičica što govore o dolasku ranog proljeća; pa skoknuše na divlje jagode kojima sada; u ljeto, obiluju okolni šumski proplanci.

Polahko idu povorke ljudi iz mog sela. Svi su obučeni u svečana odijela. Žene ukrašene kao za svatove. Prolaze rodjake u pratnji braće i muževa. Oni žive ovdje i ne znaju šta je zvuk granate. Njihove bistre oči nisu mučene strahotama rata. Gledaju me radoznalo i stidljivo dok se tiho pozdravljamo. Pošli su na Alidjunski vašar da se poslije teškog ljetnjeg rada na seoskim poljima opuste. Susrest će se sa rodbinom, saznaće šta su u medjuvremenu radili njihovi prijatelji, a danas će se i mnoge nove ljubavi roditi. Ruke će se u kolu krišom, stidljivo stiskati i milovati.

Dodjoh do crnogorične šume. Bistri, nestašni potočić žubori. Draška me da se napijem. Nezadovoljna mojim prisustvom; vjeverica nesta u krošnji vitkog bora.

Sanjareći, prepustih se ljepoti krajolika uz koje sam rastao. Ne osjećam usamljenost, ni tugu, ni očaj, ni mrzovolju…, kada me poznata panorama uzme u svoj zagrljaj i otvori mi vrata mašte. Život opet postane izdašan. Opet me časti zlatnim polenom sreće koju sam strpljivo čekao.

Izadjoh na proplanak. Obrastao je travom i cvijećem. Jutarnji zraci sunca se naslanjaju na rosu što se presijava duginim bojama. Kao da je u sebi sakrila sve ljepote svijeta. Da nije možda noć isplakala svoje najljepše suze tu; na ovom proplanku? Ili su možda zvijezde saprale ovdje svoju ljepotu?

U susret mi trci kći. Pod njenim se nožicama povija trava sa koje spadaju kapi rose. Deset njenih godina mi skoči u zagrljaj; smiju se, ljube me i grle. Bole me zadnje tri - što ih je rasla bez mene.
- Nemoj da me škakljiš bradom - pjevuši kroz smijeh.
Dotrčaše i dječaci. Skakuču uz mene i čvrsto me stiskaju u zagrljaj kada pokušam da ih spustim iz naručja.

Hitro, ali dostojanstveno, za njima dolazi Soraja. Grli me sa uzdrzanom strašću. Gleda me ne vjerujući. Uvlači glavu na moje grudi i krišom guta suze. Svi smo srećni i bosi. Zbog toga se smijemo. Medju nožnim prstima vire nam slučajno otkinuti cvjetovi. Šuma nam uzvraća odjek dječjeg cvrkuta. Strese me plima sreće. Osjećam se jak kao smrt. Najzad sam nasao svoj mir.

Dan se ljulja u našim zagrljajima dok Sunce; taj neumoljivi inkvizitor, uništava i posljednje kapi rose. Ležimo na savršeno nepokretnoj zemlji što vonja na prošle ratove i cvijeće. Plačemo toplo i sretno; kao nikada u životu.
U dubokim, plavim visinama pliva jastreb. Od cvijeća pletemo vijence. Pod njima dječje glavice izgledaju divlje; nekultivisano ljiepo.

- Odvratni rat - kaže Soraja. - Ne da nam da živimo kao ljudi, da imamo porodični mir. Nećemo se više nikada rastajati…., odvratni rat - zakljuci napuklim glasom, nasloni glavu na moje rame i zašuti. Osmijehnuti treptaji njenih očiju liče na let leptira. Tražim još sreće u čežnjivim drhtajima njenog tijela. Likovanje zbog ponovnog susreta ispunjava cijelo moje biće.

Njihovu mehku kožu što miriše na tek procvjetali behar; ukus njihovih poljubaca; zvuk glasova i smijeha; ruke i njihovu nježnost još i sad osjećam.

Dremljivim očima sam buljio kroz kao tijesto mrkli mrak u zemunici dok mi se san miješao sa glasom saborca što me budi. Steže mi se srce. Ubola me najava stvarnosti.

Blatnjavim kanalom stigosmo do osmatračnice. Poklopila nas hladna Trebevićka noć. U dolini pod nama spava namučeni grad. Tek ponegdje, neko svjetlo bojažljivo zatreperi. Oluja budjenja bolno opustošila vrt u snu oživjele mašte.

Sa brda iznad nas, kratkim rafalima, četnik razgoni strah.

Razgovor

Ponosan kao mejt u ćefinama; adžo-Zahir poče:
- Ratovi sve tužnije; sve silnije pjevaju u razrušenim grobljima istorije. Čovječanstvo krvari na granicama Islama. Križarske vojne ne prestaju; samo mijenjaju način i oblik.
Brada mu sijeda. U ispranim očima ispisano iskustvo patnje. Iskulučena ruka dršće na lijepo oblikovanom štapu. Staračka pleća opustošena istrošenom snagom.
- Ispričaj nam, adžo, o tvom ratovanju; o tvojim strahovima u mladosti - reče Vahidin motajući krdžu pomiješanu sa rahlim, prolećnim suncem.
- Sine moj, sve je isto. I sada; kao i onda, trulež pravoslavlja diže teške puške i noževe na svoje komšije. Opet im duša zarasla u korov. Opet njihove sijede brade naprežu svoje sklerotične mozgove da zločin predstave kao odbranu; zlikovce i hajduke proglase herojima. Vade kosti mrtvih pokolenja i traže krivce u unucima; presudjujući im bez sudjenja. Remete mir mrtvima da bi usmtrili žive.
Jutros sam idući do sina prošao skoro cijeli grad. Prodjoh pored njihovih pijanih barikada i gledah kako gamižu žedni naše krvi. Čuh glasove rastočene alkoholom što u desetercu pjevaju o lopovskoj slavi. Dugo skrivana obilježja sada im krase čela i mundire.
- Vidiš li kraja njihovim lažima - pitamo ga.
- Laž je medju njima najveća vrlina. Zemlju će zastrijeti našim leševima; natopiti našim suzama. Zrak će ispuniti mirisom naše krvi. Ponekad pomislim; - neka mi Allah oprosti; - pomislim da se i on prevario. Zašto je naš narod predodredio smrti?! A još nismo ni počeli živjeti. U našem hodu kroz istoriju zaustavljaju nas planine ubijenih…, ubijenih najboljih sinova. Ogradjuju nas provalije sa ubijenim i nikakvi se mostovi više ne mogu sagraditi za prolazak; ništa ih ne može zatrpati. - Sinovi moji, - kada smrt udje jednom u jedan narod - vraća se stalno; kao da zna kuda se ulazi.
Bezobzirno navaljujemo:
- A kako je bilo u onom ratu?! Bolje ćemo se znati braniti. Kaži nam, adžo!
On ne žuri. Niti se ljuti. Djeluje kao dobar čovjek što je zapao u prostačku porodicu.
- Treba da shvatimo da je domovina bila jedna velika prevara naših nadanja i snova. Kao kroz izmaglicu osjećam da jedan svijet nestaje daleko iza nas; da nepovratno tone u prošlost kao kocka šecera u gustu, vrelu kahvu.
No; Allah je odlučio da nam dana još ne nestane.
- Ali Amidža!? Kako je onda bilo? Kada su počeli brijati brade?! Radi naše djece - reci nam to!
- Partizana sada nema i brijanje brade više nije dovoljno. No mozak bošnjacki je u vječitoj borbi sa zaboravom.
Vidno hramajući, odlazio je sporim korakom uz ulicu.

Pseto

Čini se da je proljeće najprije krišom kroz četnicke linije ušlo u centar Grada, uklinilo se izmedju samih tramvajskih šina, da bi se onda nezadrzivo raširilo uz obližnja brda. Osvojilo je Grad preko kućnih krovova; prethodno provalivši u avlije; uguravši se u saksije sa cvijećem. Rascvjetava se Sarajevo! Rasipa se radost po namučenim mahalama; proliva po staroj, izranjavanoj kaldrmi; ulazi u ženske grudnjake; opija Grad kao šarenilo vrt.

Probudi me orkestrirani cvrkut ptica što najavljuje novi dan; a kao da poziva na jutarnju molitvu. U zemunici još uvijek vlada mrak. Rumenilo neba na istoku tek se probija kroz pukotine na brvnima. Osjećam kako me preporadja svježina zore; kako me svitanje prožima poput nade.

Udjoh u osmatračnicu. Jakša se raspričao sa četnickim psom:
- Jebi ga, jarane, dosadilo mi da čekam tvoga gazdu i ološ preko Drine. Nego, reci ti njemu neka donese koji litar "rubinovog", pa da popijemo kao i prije ovoga sranja što smo...

Kao da ga razumije, pas prema njemu podize glavu; dražesno čulji uši i nonšalantno se premješta sa noge na nogu. Kao da time izražava zadovoljstvo Jakšinom pričom. Samo se u mahanju njegova repa osjeća još mrva nepovjerenja.

Sve je nestvarno. Neki zastor u sjećanju mi se malko odškrinu. Imam osjećaj da sam to jednom već doživio u nekom ranijem zivotu ili u najmanju ruku sanjao. Iz zemunice se čuje Ramizovo hrkanje. Spava dubokim snom kur'anskih spavača što su izgubili svaku nadu. Pun samosvijesti kao knjiga slova; rovom; sa susjedne osmatračnice prilazi nam Esad. Šešir, namjerno ukošen na lijevu stranu, savršeno dopunjuje njegov lik.
- Toga psa treba ubiti! Došao je sa četničkih položaja. Sada znaju kuda mogu doći bez straha od nagaznih mina! - Deklamujući, ubacuje metak u cujev puške.
- Ne Eso, ako boga znaš! - zavapi Jakša. - Moj rahmetli-djed je govorio da je veliki grijeh ubiti psa.

U daljini se ču oglašavanje kukavice. Možda je upravo podmetnula svoje jaje u tudje gnijezdo i plače za čedom koje nikada neće upoznati. Na polutruhlim žilama izvrnutog bora lasica spretno ulovi miša. Jastreb zapliva u moru prostranstva. Kao da klanja sabah. Zastor u glavi mi se opet pomače. Još samo da uhvatim suštinu sjećanja; ali ona bježi u maglovitu tamu podsvijesti.

Smrtonosnim otvorom puške Esad traži glavu psa.
- Ne Eso, ako Boga znaš - kao eho ponovi Jakša i stade izmedju puške i psa.
- E jebi ga!!! Oni nam sve živo pobiše a mi ne možemo ni njihovu džukelu da ubijemo a da neko od nas ne morališe.

Medju nabijenim oblacima što izviruju iza dalekih, zapadnih brda bljesnu munja; ali osta nijema; bez grmljavine. Mrežasti plat Sunca se neumoljivo probija kroz nejako proljećno lišće. Bjelasaju se proplanci pod zrakama što liče na nježan osjećaj. Kao da čarolija vlada oko nas. Esadova samosvijest nesta pred Jakšinom odlučnošću. Tada začusmo pjesmu. "Kosovo je srpsko osvećeno!" - prolamaju se glasovi postajući sve bliži. Esad zauzima takav položaj za puškom da se to mora pamtiti. Neizvjesnost i tjeskoba iščekivanja radjaju želju da što prije napadnu. Osjećam se kao da sam propao u jamu čiji rubovi se sve više udaljavaju od mojih ruku i iz koje se ne mogu više iščupati. Strah, prigrlivši neizvjesnost, udje u moju dušu.
Napadaju sa tamne strane praskozorja. Puni straha bjesomučno pucamo. O čemu šapuće Razvigorac - ne znamo. Tijela nam podilaze srsi što dižu kosu na glavi.

Zatim nas okruži neizmjerni; gotovo sveti mir. Mir koji, čini se, doseže do Sunca. Barutni dim ujeda za oči i nosnice. U ušima muk poslije silne grmljavine. Prsa nam ispunjena skrivenom radošću zato što nas smrt još jednom zaobidje u svom pohodu.

Kada nam se uši privikoše na tišinu začusmo da pas cvili.
- Da nije ranjen - zabrinuto će Jakša, češljajući mu prstima dlaku. Pas iskoči iz rova i otrča do starog, sasušenog bora u medjuzoni. Ponovo se, cvileći i mašuci repom, vrati do nas. Trči u tome medjuprostoru kao da traži popravni ispit od životne važnosti. Dodje do Jakše molećivo načuljivši uši; onda krene prema boru dva-tri koraka. Okreće glavu kao da traži od njega da podje za njim. Na kraju poče da ga vuče za nogavice prljavih pantalona.

Sunce je već visoko odskočilo kada Jakša dovuče ukočeno tijelo što još uvijek prijeteći drži pušku u odrvenjelim rukama. Debelo je i prljavo. Dva-tri slijepljena pramena kose vire ispod duboko navučene šajkače. U smrznutim očima mu sledjena misao.

Pseto, čučnuvši pored mrtva gospodara, cvili. Najprije pognute glave; kao duša u paklu. Zrak se puni psećim bolom; bolom za ubijenim gospodarom.

Još uvijek ne mogu da uklonim maglu sa sjećanja; bez obzira na ponovo oživljene, za trenutak zapretane mirise proljeća. Koprena u podsvijesti se kao na tren ukloni dozvolivši sjećanju da naraste; da bi ga zatim rasplinula kao iznenadna promaja dim cigarete što raznese.

Proljeće mi se najednom učini beskorisno i lažno.

Odlazak

Danas je primio treću pošiljku novca. Ranije dvije je potrošio, uglavnom, na kupovinu hrane. Sada mora nešto uraditi. Više puta se obraćao komandi jedinice molbom za posjetu porodici. Odgovor je uvijek bio neodredjen. Prošlo je tri godine kako ih nije vidio. Često sebe zatiče kako razmišlja da je medju nima sve gotovo. Medjutim, poslije novog telefonskog razgovora sa njom opet bi uvjeravao sebe da još uvijek ima porodicu. Njen brižni glas; kako vrijeme prolazi; postaje sve nepoznatiji i dalji. Sin, sa kojim se rastao kada mu je bilo četiri mjeseca sada često priča sa njim. Jednom ga je neka žena upitala: "Sine, znaš li kako ti se zove babo?" "Na telefon!" - odgovorio je dječje samouvjereno.

Boli ga njena pretjerana briga za njim. Osjeća grižu savjesti pred tolikom pažnjom. Paketi sa hranom su stizali kada je u Gradu skoro i nije bilo; kada se morala za kakav-takav ručak izdvojiti poprilična suma novca. Otežali novčanik ga žulja kao užareni teret. Mora otrgnuti od sebe sve ono što je strpljivo gradio dok je Grad propadao u barbarstvu i dimu. I prijateljstva stečena u ratu čine mu se dragocjenijim; prema njima osjeća veću obavezu.

Skoro svi predratni drugovi su nestali. Iščezavali su iznenada; kao oblak na nebu što mre. Izvjesno vrijeme bio je u nekakvom čudnom vakuumu. Nije sticao nova prijateljstva a starih nije bilo. Progonio ga osjećaj da mu je puška jedini prijatelj.

U telefonskom razgovoru rekao joj je da će krenuti čim dobije novac. Vrijeme je prolazilo a novac nije stizao. Juče ga je opet zvala. U njenom glasu je osjetio nevjericu i optuživanje. Prožimala ga bojažljiva, djetinja radost dok je uvidjao da je spremna sve uraditi radi ponovnog susreta.

Sprema se užurbano; plašeći se da se ne predomisli. Fotografije i par knjiga nadjoše mjesto u dnu torbe; kao i dvije drage audio-kasete. Ne okrećući se, brzim korakom je otišao iz svoje ulice. Nećaka, koji mu je jedina rodbina u Gradu, nadje u komandi jedinice. "Dje ste, balije?! Na ražnju ćemo vas peći - oglašava se uredjaj za vezu čija je frekvencija podešena na kanalu za "razmjenu informacija".
- Evo ključ od stana. Idem...
Nećak je znao za njegovo dugotrajno kolebanje oko odlaska i bojao se ovoga trenutka. Dok izlazi da ga isprati oči mu se pune suzama. Na stepeništu zatetura jecajući. Nije smio da se okrene jer se i njemu vid maglio.

Na ulazu u "pacovski kanal" što ga u sali jos nazvaše i "sarajevski pogled na svijet", poznata lica. Pozdravljaju ga i ne traže dozvolu za prolaz. Navikli su da svakog dana prolazi na putu za Igman, Treskavicu ili čak Goražde. Naviklim pokretima udje u usko, vlažno ždrijelo tunela.

U Hrasnici ga susrete kiša. Igman spava, isturivši svoj moćni hrbat pred njim. Možda će ga danas zadnji put prepješačiti. Zna skoro sve kratice preko njega. Sjeća se prvog pentranja uz njegove klizavo-vlažne strmine. Išao je sa Žutim i Kaljinom za Goražde. Žutog više nema. Kaljinu je sinoć vidio u gradu. Granata mu kod Olova skinula nogu. Pijano se klatio na štakama dok je gundjao na Boga što ga nije smjestio kod Žutog.
Juče je iznenada; poslije duže vremena sreo Suada. Iščudjavao se:
- Zar još nisi otišao porodici?! Pacovi što na početku pobjegoše sada se vraćaju. Iz stana su juče izbacili porodicu nekog borca. Raniji vlasnik se vratio iz Italije.
- Čekam da sve ovo prodje pa da odem.
U Suadovom pokušaju da se našali bilo je tople gorčine kada reče:
- Došao si kada su odavde svi bježali. Red je i da odeš sada; kada se vraćaju.

U djetinjstvu je često ostajao sa starim djedom u kući dok su roditelji radili težačke poslove. Tada mu je djed ulio prva saznanja o Bogu, životu i smrti. Ni sam sada ne zna zbog čega, no, bio je uvjeren da će se djed podmladiti i ponovo biti dijete. Ta misao je bila stalno prisutna u njegovoj svijesti i radovao se trenutku kada će moći istinski da se poigra sa djedom. U noći kada je djed umro; oko dva sahata poslije ponoći, probudio se. Svojim djetinjim instiktom osjetio je djedovu smrt. U njegovoj trinaestogodišnjoj glavi kao da se pomakao nekakav zastor. Osjetio je da je to, ustvari, trenutak kada se djed podmladjuje. Roditelji, braća i sestre su mu izgledali bijedno dok su se okupljali oko mejta i plakali.
Samo on nije plakao; čak šta više; nije se osjećao ojadjeno ili utučeno.

Možda mu je od tada ostala osobina da se ne boji smrti. Boji se samo bola i patnje; ali smrti kao takve - ne. Osjećaj vrijednosti podarenog života ne izaziva u njemu strah. Naprotiv; vuče ga uvijek tamo gdje je opasnost po neke vrijednosti; vuče ga na uslugu njima. Sjeti se prvog granatiranja bolnice:

Slušao je detonacije i slutio da padaju na bolnicu. Čim je radio potvrdio njegove sumnje otrčao je tamo. Pomažući da se bolesnici izmjeste na sigurnije mjesto čuo je da je ostao nekakav skup i neophodan medicinski aparat na trećem spratu, u kabinetu. Niko se nije usudjivao da podje po njega pošto su granate najčešće upravo taj sprat pogadjale. Kada je ušao u kabinet ugledao je tri četiri aparata. Pošto nije znao koji je pravi, ispraznio je cijelu prostoriju.

Polako se penje uz planinu. Kiša ga uporno zasipa. Osjeća je negdje u podsvijesti i ne smeta mu. Misli mu nepovezano vrludaju. Na proplanku se okrenu. Sa toga mjesta može baciti zadnji pogled na grad. Dobrinja strpljivo čeka slobodu. Tu stanuje Sabina. Na polasku nije htio da pogleda u njene sjajne od suza, tamne oči. Aerodromska pista se priljubila uz naselje. Ni sam ne zna koliko ju je puta pretrčao unoseći u Grad šaku municije ili protivoklopnu minu. Soliteri na Alipašinom se istegli, kao da viču za njim, kao da ga ubjedjuju da se vrati.

Prečicama brzo stiže na vrh. Sada duboko u dolini može samo da čuje detonacije. Odavde se čine blijede i bezopasne. Ne zna šta da osjeća: radost ili tugu; strepnju pred neizvjesnošću puta ili potištenost zbog glupog izbora. Već je umoran, a nije ni počeo da putuje.

Saznanje da ga negdje čeka porodica dade mu novu snagu. Nizbrdicom ubrza korak. Još uvijek gola šuma odiše zimskom pustoši; ali se rijetki izdanci trave već zelene mladalačkim sjajem. Po gdje-gdje, kao zagubljeni, vire žuti, ljubičasti, ili bijeli cvjetovi.

Dok silazi niz bok planine misli mu postaju čvršće. Shvata drugu stranu svoje perspektive. Shvata da je vječna nada samo varka naučenih navika i stečenih očekivanja; da je to samo sanjana sreća.
Šta ga tamo čeka? - Srećni osmijesi djeteta ali i tjeskobni dani u tudjini. Ima li išta tužnije od mraka nad tudjom zemljom?! - Njihove emocije iskazane stranim jezikom ostavljaće ga ravnodušnim. Već ga nalazi osjećaj da će tamo biti beskorisno i propalo stvorenje. Jedino misli će mu biti jasne i daleke.