Pseto

Čini se da je proljeće najprije krišom kroz četnicke linije ušlo u centar Grada, uklinilo se izmedju samih tramvajskih šina, da bi se onda nezadrzivo raširilo uz obližnja brda. Osvojilo je Grad preko kućnih krovova; prethodno provalivši u avlije; uguravši se u saksije sa cvijećem. Rascvjetava se Sarajevo! Rasipa se radost po namučenim mahalama; proliva po staroj, izranjavanoj kaldrmi; ulazi u ženske grudnjake; opija Grad kao šarenilo vrt.

Probudi me orkestrirani cvrkut ptica što najavljuje novi dan; a kao da poziva na jutarnju molitvu. U zemunici još uvijek vlada mrak. Rumenilo neba na istoku tek se probija kroz pukotine na brvnima. Osjećam kako me preporadja svježina zore; kako me svitanje prožima poput nade.

Udjoh u osmatračnicu. Jakša se raspričao sa četnickim psom:
- Jebi ga, jarane, dosadilo mi da čekam tvoga gazdu i ološ preko Drine. Nego, reci ti njemu neka donese koji litar "rubinovog", pa da popijemo kao i prije ovoga sranja što smo...

Kao da ga razumije, pas prema njemu podize glavu; dražesno čulji uši i nonšalantno se premješta sa noge na nogu. Kao da time izražava zadovoljstvo Jakšinom pričom. Samo se u mahanju njegova repa osjeća još mrva nepovjerenja.

Sve je nestvarno. Neki zastor u sjećanju mi se malko odškrinu. Imam osjećaj da sam to jednom već doživio u nekom ranijem zivotu ili u najmanju ruku sanjao. Iz zemunice se čuje Ramizovo hrkanje. Spava dubokim snom kur'anskih spavača što su izgubili svaku nadu. Pun samosvijesti kao knjiga slova; rovom; sa susjedne osmatračnice prilazi nam Esad. Šešir, namjerno ukošen na lijevu stranu, savršeno dopunjuje njegov lik.
- Toga psa treba ubiti! Došao je sa četničkih položaja. Sada znaju kuda mogu doći bez straha od nagaznih mina! - Deklamujući, ubacuje metak u cujev puške.
- Ne Eso, ako boga znaš! - zavapi Jakša. - Moj rahmetli-djed je govorio da je veliki grijeh ubiti psa.

U daljini se ču oglašavanje kukavice. Možda je upravo podmetnula svoje jaje u tudje gnijezdo i plače za čedom koje nikada neće upoznati. Na polutruhlim žilama izvrnutog bora lasica spretno ulovi miša. Jastreb zapliva u moru prostranstva. Kao da klanja sabah. Zastor u glavi mi se opet pomače. Još samo da uhvatim suštinu sjećanja; ali ona bježi u maglovitu tamu podsvijesti.

Smrtonosnim otvorom puške Esad traži glavu psa.
- Ne Eso, ako Boga znaš - kao eho ponovi Jakša i stade izmedju puške i psa.
- E jebi ga!!! Oni nam sve živo pobiše a mi ne možemo ni njihovu džukelu da ubijemo a da neko od nas ne morališe.

Medju nabijenim oblacima što izviruju iza dalekih, zapadnih brda bljesnu munja; ali osta nijema; bez grmljavine. Mrežasti plat Sunca se neumoljivo probija kroz nejako proljećno lišće. Bjelasaju se proplanci pod zrakama što liče na nježan osjećaj. Kao da čarolija vlada oko nas. Esadova samosvijest nesta pred Jakšinom odlučnošću. Tada začusmo pjesmu. "Kosovo je srpsko osvećeno!" - prolamaju se glasovi postajući sve bliži. Esad zauzima takav položaj za puškom da se to mora pamtiti. Neizvjesnost i tjeskoba iščekivanja radjaju želju da što prije napadnu. Osjećam se kao da sam propao u jamu čiji rubovi se sve više udaljavaju od mojih ruku i iz koje se ne mogu više iščupati. Strah, prigrlivši neizvjesnost, udje u moju dušu.
Napadaju sa tamne strane praskozorja. Puni straha bjesomučno pucamo. O čemu šapuće Razvigorac - ne znamo. Tijela nam podilaze srsi što dižu kosu na glavi.

Zatim nas okruži neizmjerni; gotovo sveti mir. Mir koji, čini se, doseže do Sunca. Barutni dim ujeda za oči i nosnice. U ušima muk poslije silne grmljavine. Prsa nam ispunjena skrivenom radošću zato što nas smrt još jednom zaobidje u svom pohodu.

Kada nam se uši privikoše na tišinu začusmo da pas cvili.
- Da nije ranjen - zabrinuto će Jakša, češljajući mu prstima dlaku. Pas iskoči iz rova i otrča do starog, sasušenog bora u medjuzoni. Ponovo se, cvileći i mašuci repom, vrati do nas. Trči u tome medjuprostoru kao da traži popravni ispit od životne važnosti. Dodje do Jakše molećivo načuljivši uši; onda krene prema boru dva-tri koraka. Okreće glavu kao da traži od njega da podje za njim. Na kraju poče da ga vuče za nogavice prljavih pantalona.

Sunce je već visoko odskočilo kada Jakša dovuče ukočeno tijelo što još uvijek prijeteći drži pušku u odrvenjelim rukama. Debelo je i prljavo. Dva-tri slijepljena pramena kose vire ispod duboko navučene šajkače. U smrznutim očima mu sledjena misao.

Pseto, čučnuvši pored mrtva gospodara, cvili. Najprije pognute glave; kao duša u paklu. Zrak se puni psećim bolom; bolom za ubijenim gospodarom.

Još uvijek ne mogu da uklonim maglu sa sjećanja; bez obzira na ponovo oživljene, za trenutak zapretane mirise proljeća. Koprena u podsvijesti se kao na tren ukloni dozvolivši sjećanju da naraste; da bi ga zatim rasplinula kao iznenadna promaja dim cigarete što raznese.

Proljeće mi se najednom učini beskorisno i lažno.