Razgovor

Ponosan kao mejt u ćefinama; adžo-Zahir poče:
- Ratovi sve tužnije; sve silnije pjevaju u razrušenim grobljima istorije. Čovječanstvo krvari na granicama Islama. Križarske vojne ne prestaju; samo mijenjaju način i oblik.
Brada mu sijeda. U ispranim očima ispisano iskustvo patnje. Iskulučena ruka dršće na lijepo oblikovanom štapu. Staračka pleća opustošena istrošenom snagom.
- Ispričaj nam, adžo, o tvom ratovanju; o tvojim strahovima u mladosti - reče Vahidin motajući krdžu pomiješanu sa rahlim, prolećnim suncem.
- Sine moj, sve je isto. I sada; kao i onda, trulež pravoslavlja diže teške puške i noževe na svoje komšije. Opet im duša zarasla u korov. Opet njihove sijede brade naprežu svoje sklerotične mozgove da zločin predstave kao odbranu; zlikovce i hajduke proglase herojima. Vade kosti mrtvih pokolenja i traže krivce u unucima; presudjujući im bez sudjenja. Remete mir mrtvima da bi usmtrili žive.
Jutros sam idući do sina prošao skoro cijeli grad. Prodjoh pored njihovih pijanih barikada i gledah kako gamižu žedni naše krvi. Čuh glasove rastočene alkoholom što u desetercu pjevaju o lopovskoj slavi. Dugo skrivana obilježja sada im krase čela i mundire.
- Vidiš li kraja njihovim lažima - pitamo ga.
- Laž je medju njima najveća vrlina. Zemlju će zastrijeti našim leševima; natopiti našim suzama. Zrak će ispuniti mirisom naše krvi. Ponekad pomislim; - neka mi Allah oprosti; - pomislim da se i on prevario. Zašto je naš narod predodredio smrti?! A još nismo ni počeli živjeti. U našem hodu kroz istoriju zaustavljaju nas planine ubijenih…, ubijenih najboljih sinova. Ogradjuju nas provalije sa ubijenim i nikakvi se mostovi više ne mogu sagraditi za prolazak; ništa ih ne može zatrpati. - Sinovi moji, - kada smrt udje jednom u jedan narod - vraća se stalno; kao da zna kuda se ulazi.
Bezobzirno navaljujemo:
- A kako je bilo u onom ratu?! Bolje ćemo se znati braniti. Kaži nam, adžo!
On ne žuri. Niti se ljuti. Djeluje kao dobar čovjek što je zapao u prostačku porodicu.
- Treba da shvatimo da je domovina bila jedna velika prevara naših nadanja i snova. Kao kroz izmaglicu osjećam da jedan svijet nestaje daleko iza nas; da nepovratno tone u prošlost kao kocka šecera u gustu, vrelu kahvu.
No; Allah je odlučio da nam dana još ne nestane.
- Ali Amidža!? Kako je onda bilo? Kada su počeli brijati brade?! Radi naše djece - reci nam to!
- Partizana sada nema i brijanje brade više nije dovoljno. No mozak bošnjacki je u vječitoj borbi sa zaboravom.
Vidno hramajući, odlazio je sporim korakom uz ulicu.