Odlazak

Danas je primio treću pošiljku novca. Ranije dvije je potrošio, uglavnom, na kupovinu hrane. Sada mora nešto uraditi. Više puta se obraćao komandi jedinice molbom za posjetu porodici. Odgovor je uvijek bio neodredjen. Prošlo je tri godine kako ih nije vidio. Često sebe zatiče kako razmišlja da je medju nima sve gotovo. Medjutim, poslije novog telefonskog razgovora sa njom opet bi uvjeravao sebe da još uvijek ima porodicu. Njen brižni glas; kako vrijeme prolazi; postaje sve nepoznatiji i dalji. Sin, sa kojim se rastao kada mu je bilo četiri mjeseca sada često priča sa njim. Jednom ga je neka žena upitala: "Sine, znaš li kako ti se zove babo?" "Na telefon!" - odgovorio je dječje samouvjereno.

Boli ga njena pretjerana briga za njim. Osjeća grižu savjesti pred tolikom pažnjom. Paketi sa hranom su stizali kada je u Gradu skoro i nije bilo; kada se morala za kakav-takav ručak izdvojiti poprilična suma novca. Otežali novčanik ga žulja kao užareni teret. Mora otrgnuti od sebe sve ono što je strpljivo gradio dok je Grad propadao u barbarstvu i dimu. I prijateljstva stečena u ratu čine mu se dragocjenijim; prema njima osjeća veću obavezu.

Skoro svi predratni drugovi su nestali. Iščezavali su iznenada; kao oblak na nebu što mre. Izvjesno vrijeme bio je u nekakvom čudnom vakuumu. Nije sticao nova prijateljstva a starih nije bilo. Progonio ga osjećaj da mu je puška jedini prijatelj.

U telefonskom razgovoru rekao joj je da će krenuti čim dobije novac. Vrijeme je prolazilo a novac nije stizao. Juče ga je opet zvala. U njenom glasu je osjetio nevjericu i optuživanje. Prožimala ga bojažljiva, djetinja radost dok je uvidjao da je spremna sve uraditi radi ponovnog susreta.

Sprema se užurbano; plašeći se da se ne predomisli. Fotografije i par knjiga nadjoše mjesto u dnu torbe; kao i dvije drage audio-kasete. Ne okrećući se, brzim korakom je otišao iz svoje ulice. Nećaka, koji mu je jedina rodbina u Gradu, nadje u komandi jedinice. "Dje ste, balije?! Na ražnju ćemo vas peći - oglašava se uredjaj za vezu čija je frekvencija podešena na kanalu za "razmjenu informacija".
- Evo ključ od stana. Idem...
Nećak je znao za njegovo dugotrajno kolebanje oko odlaska i bojao se ovoga trenutka. Dok izlazi da ga isprati oči mu se pune suzama. Na stepeništu zatetura jecajući. Nije smio da se okrene jer se i njemu vid maglio.

Na ulazu u "pacovski kanal" što ga u sali jos nazvaše i "sarajevski pogled na svijet", poznata lica. Pozdravljaju ga i ne traže dozvolu za prolaz. Navikli su da svakog dana prolazi na putu za Igman, Treskavicu ili čak Goražde. Naviklim pokretima udje u usko, vlažno ždrijelo tunela.

U Hrasnici ga susrete kiša. Igman spava, isturivši svoj moćni hrbat pred njim. Možda će ga danas zadnji put prepješačiti. Zna skoro sve kratice preko njega. Sjeća se prvog pentranja uz njegove klizavo-vlažne strmine. Išao je sa Žutim i Kaljinom za Goražde. Žutog više nema. Kaljinu je sinoć vidio u gradu. Granata mu kod Olova skinula nogu. Pijano se klatio na štakama dok je gundjao na Boga što ga nije smjestio kod Žutog.
Juče je iznenada; poslije duže vremena sreo Suada. Iščudjavao se:
- Zar još nisi otišao porodici?! Pacovi što na početku pobjegoše sada se vraćaju. Iz stana su juče izbacili porodicu nekog borca. Raniji vlasnik se vratio iz Italije.
- Čekam da sve ovo prodje pa da odem.
U Suadovom pokušaju da se našali bilo je tople gorčine kada reče:
- Došao si kada su odavde svi bježali. Red je i da odeš sada; kada se vraćaju.

U djetinjstvu je često ostajao sa starim djedom u kući dok su roditelji radili težačke poslove. Tada mu je djed ulio prva saznanja o Bogu, životu i smrti. Ni sam sada ne zna zbog čega, no, bio je uvjeren da će se djed podmladiti i ponovo biti dijete. Ta misao je bila stalno prisutna u njegovoj svijesti i radovao se trenutku kada će moći istinski da se poigra sa djedom. U noći kada je djed umro; oko dva sahata poslije ponoći, probudio se. Svojim djetinjim instiktom osjetio je djedovu smrt. U njegovoj trinaestogodišnjoj glavi kao da se pomakao nekakav zastor. Osjetio je da je to, ustvari, trenutak kada se djed podmladjuje. Roditelji, braća i sestre su mu izgledali bijedno dok su se okupljali oko mejta i plakali.
Samo on nije plakao; čak šta više; nije se osjećao ojadjeno ili utučeno.

Možda mu je od tada ostala osobina da se ne boji smrti. Boji se samo bola i patnje; ali smrti kao takve - ne. Osjećaj vrijednosti podarenog života ne izaziva u njemu strah. Naprotiv; vuče ga uvijek tamo gdje je opasnost po neke vrijednosti; vuče ga na uslugu njima. Sjeti se prvog granatiranja bolnice:

Slušao je detonacije i slutio da padaju na bolnicu. Čim je radio potvrdio njegove sumnje otrčao je tamo. Pomažući da se bolesnici izmjeste na sigurnije mjesto čuo je da je ostao nekakav skup i neophodan medicinski aparat na trećem spratu, u kabinetu. Niko se nije usudjivao da podje po njega pošto su granate najčešće upravo taj sprat pogadjale. Kada je ušao u kabinet ugledao je tri četiri aparata. Pošto nije znao koji je pravi, ispraznio je cijelu prostoriju.

Polako se penje uz planinu. Kiša ga uporno zasipa. Osjeća je negdje u podsvijesti i ne smeta mu. Misli mu nepovezano vrludaju. Na proplanku se okrenu. Sa toga mjesta može baciti zadnji pogled na grad. Dobrinja strpljivo čeka slobodu. Tu stanuje Sabina. Na polasku nije htio da pogleda u njene sjajne od suza, tamne oči. Aerodromska pista se priljubila uz naselje. Ni sam ne zna koliko ju je puta pretrčao unoseći u Grad šaku municije ili protivoklopnu minu. Soliteri na Alipašinom se istegli, kao da viču za njim, kao da ga ubjedjuju da se vrati.

Prečicama brzo stiže na vrh. Sada duboko u dolini može samo da čuje detonacije. Odavde se čine blijede i bezopasne. Ne zna šta da osjeća: radost ili tugu; strepnju pred neizvjesnošću puta ili potištenost zbog glupog izbora. Već je umoran, a nije ni počeo da putuje.

Saznanje da ga negdje čeka porodica dade mu novu snagu. Nizbrdicom ubrza korak. Još uvijek gola šuma odiše zimskom pustoši; ali se rijetki izdanci trave već zelene mladalačkim sjajem. Po gdje-gdje, kao zagubljeni, vire žuti, ljubičasti, ili bijeli cvjetovi.

Dok silazi niz bok planine misli mu postaju čvršće. Shvata drugu stranu svoje perspektive. Shvata da je vječna nada samo varka naučenih navika i stečenih očekivanja; da je to samo sanjana sreća.
Šta ga tamo čeka? - Srećni osmijesi djeteta ali i tjeskobni dani u tudjini. Ima li išta tužnije od mraka nad tudjom zemljom?! - Njihove emocije iskazane stranim jezikom ostavljaće ga ravnodušnim. Već ga nalazi osjećaj da će tamo biti beskorisno i propalo stvorenje. Jedino misli će mu biti jasne i daleke.