Na brdu straha

Prože ga tuga. Najradije bi zaplakao. Osjeća strašnu potrebu da govori bilo s kim; da otrese olovne misli što ga salijeću. Čini se sam sebi prazan; prazniji nego ikada. Beskrajna tuga i samoća. Ruke i sljepoočnice mu gore. Kao da ga hvata groznica. Prodje uz njega talas zime. Strese se. Strah ga sna. Strah ga da će doći iznenada i sklopiti mu oči; pomutiti ionako smućenu svijest. Čini mu se da čeka u zasjedi i vreba ga. Otvori širom oči.

Zaustavljen u pola pokreta leži Safet. Noge mu potrpala zemlja. "Sijač" u njegovim rukama još uvijek djeluje prijeteći. "Oprosti, druže; sada me je strah od tebe" - pomisli, a kao da reče.

Da bježi?! Sada; kada bi trebalo kroz tamu noći da dodje smjena?! Telefon je raznijela jedna od mina i ne može ih zvati ali nisu valjda toliki debili da ne shvataju da ovdje još ima živih. Da su četnici ovdje izašli ni njih dole više ne bi bilo.

Osjeća jasno da su u njemu dva oprečna bića. Jedno hoće da bježi; drugo se opire. Čas pobjedjuje jedno čas drugo. Žestoko želi ustati i pobjeći ali ono suprotno biće mu ne dozvoljava. Strah od samoće; strah od četničkih diverzanata; strah od mrtva Safeta; strah od umora i sna...; sve je to jedno biće koje ga tjera da bježi.

A stid?! Da se pojavi dole; kao kukavica da napusti rov?! Da ostavi mrtva Safeta?! Kako bi mogao da pogleda u oči drugovima?! Zar poslije svog pakla kroz koji je danas prošao? Ne!!! Odlučno je ono drugo biće u njemu.

'A zašto ti drugovi kojima "ne bi mogao da pogledaš u oči" ne dodjoše danas da vide šta se ovdje dešava; da ti pomognu; vode makar da ti donesu?! Kao miši su se sakrili u zemunice i boli ih djon od vojničke čizme za tebe, tvoje principe i Bosnu'.
Ponovo mu u mislima dogadjaji od danas.

Ječe brda pod čeličnom četničkom čizmom. Brdo gdje ih jutros dovedoše kao pojačanje je visoko i obraslo bukovom šumom. Sredinom ga presijeca kanal sa nekoliko "vučjih jazbina". Dok prilaze vojnicima na osmatračkom mjestu, Safet mu objašnjava da su te "jazbine" pouzdana zaštita od mina; kao i od četničkih diverzanata. Vojnici ih dočekaše osmijesima dobrodošlice. Sjedoše pod stablom pored kanala. Popiše kahvu iz "lanč-paketa", častiš se "ratnom Drinom" i razgovaraše o ratnim a i drugim dogodovštinama. Povremeno bi ispričali kakvu neozbiljnu zgodu; kako to često biva u društvu mladih ljudi.
Stiže i prva granata koja nikog naročito ne uzbudi. Krhotine su bijesno frcale po drveću. Jedna grančica, otkinuta u krošnji iznad njih, lelujajući pade Safetu u krilo.
- Nije maslinova ali je grančica - našali se.
- Čuje se ispaljenje i dugo putuju; minobacačke su – zaključi Ivica i naučenim pokretima uskoči u rov.
- Da vidimo šta imamo od pušaka - glasom koji ne trpi pogovora - javi se Safet.

Rasporediše se po "jazbinama". I dok su mine padale - oni su čekali. Čekali su da nekoga ubiju - ili svoju smrt. "Ništa nije besmrtno" - istisnu mu eksplozija utješnu misao na prepad. "A koliko ljudi sada čeka da nekoga ubije?... Koliko ih i ne sluteći čeka svoju smrt?"

Krhotina mine nadje Ivičin stomak. Otišao je na rukama saboraca. Oči mu otežale od bola, straha i očajne nade.

Traže ih u pravilnim razmacima. Prevrću zemlju, bijesno kidaju grane sa drveća gladne njihovih tijela. Na zvuk njihovog dolaska uvlače se u duboku sigurnost rova.

Mir koji je iznenada nastupio poremetiše četnički glasovi. Gledao ih je sa nekim neobičnim osjećajem u grudima; neobjašnjivom nelagodom i melanholijom u srcu. Pričinjava mu se da vidi neko; u isti mah; smiješno i žalosno prividjenje; ishlapjelu sjenku "bratstva-jedinstva"; koje je nestalo zajedno sa njihovim SMB uniformama i koje sada vidi u ružno iskarikiranom obliku. Došlo mu da plače; da plače zbog krvi za koju sluti da će teći.
- Pridjite, psi džehenemski; samo pridjite - šapuce Safet niz cijev "sijača", strepeći da se, slučajno, ne predomisle; da se ne vrate nazad.

Oprezno prilaze. U očima im nada da je brdo napušteno. Neodlučno zastaju. Izrazi lica im napregnuti; izmijenjeni. Zagledaju se medjusobno; kao da se tim pogledima hrabre. Nepovjerljivo gledaju.
- Tuci one lijevo - prošaputa Safet.
Neki su pokušavali da se predaju; neki su bježali; a neki su stajali izgubljeno bludeći očima u ništa. Pojedinačna paljba, koju Safet na kraju znalački upotrijebi, ranjene oslobodi muka.
- Prvi rafal je bio Arapski; s desna u lijevo - kroz smijeh će Safet dok pokušavaju da izbroje mrtve.

Nove minobacačke plotune dočekaše jedući dvopek. Vjetar je lagano pirkao tjerajući lišće na bojažljivo treperenje. Tek što zauzeše mjesta u "jazbinama" u bljesku Safetova oka vidje smrt. Njegova krv je lagano natapala žednu bosansku zemlju. Bijes koji je rastao u njemu dade mu nadljudsku snagu; duboku, neobjašnjivu snagu što budi odlučnost i mržnju koja ga prisiljava da ih čeka.

"Pridjite, psi džehenemski; samo pridjite" - dobuje mu u glavi dok priprema puške i bombe.

Bezbojna pustoš ostaje iza plameno-dimnih pečurki što ga traže uporno kao vrijeme. Na zvuke njihovog dolaska traži sigurniji zaklon riješen da ostanem živ; da im ne dozvoli da izadju ovdje. Poslije svakog njihovog promašaja duša mu se uzburka od sreće i opojne snage koja nikne negdje u njemu. Tijelo mu obuzeo neki čudan drhat; drhat što tjera na umnu borbu.
Odmah poslije pada mine trči tamo i traži krater. Tu je najbezbjednije. Dvije ne padaju na isto mjesto.
Sunčev užareni prsten polako pada prema horizontu a on i dalje skače preko otkinutih grana; preko četničkih leševa; hvata zaklon iza osakaćenog drveća; plaši četnike kratkim rafalima sa raznih mjesta i čeka pojačanje. Bukve; što sada podsjećaju na teške invalide; gledaju ga optužujući dok smućeni olovni oblaci jure, kao da pred nekim bježe.

** ** **

I sada gleda svoje izgrebane ruke; poderanu odjeću; umorne noge što drhte. Duša mu se topi. Ne osjeća otkucaje srca. Tijelo mu postalo mehko i propusno poput spužve. Kao da mu se unutrašnjost ruši i raspada. Misli mu smućene; poremećene. Razum se pobrkao. Neka sila ga raspršila i nema vlasti nad njim. Boji se što taj silni strah od smrti ne umije da kontroliše.

I čeka smjenu koja će, sigurno, doći.