Obična priča

- Ibrahime, zašto nećes da me vjenčaš - pitala me je tobože ljutito, kao nestrpljivo.
- Već sam se vjenčavao i mogu ti reći da nije zanimljivo - odgovorio sam.
- A zašto si pustio ženu da ide bez tebe po svijetu? Ostaviće te - htjela je da me naljuti. - Nego ti mene vjenčaj za svaki slučaj; da ne postaneš ponovo momak.
- Pa da četnici i Englezi imaju dokaz više da pravimo islamsko-fundamentalističku državu. Nego, znaš šta: tri puta sam se ženio i imao dvije duže vanbračne zajednice. Sve te žene, dakle, svih pet, su sada u inostranstvu. Dobro su i žive begovski. Ja mu ga dodjem kao agencija za zbrinjavanje žena. I ti, ako budeš malo duže sa mnom, dolaziš u opasnost da završiš negdje tamo.

Bila je štedljiva. Svaki naš novčani izdatak bi propratila riječima koliko se moglo uštedjeti.
- Školjka jaja na Butmiru je četiri marke a mi smo je platili deset - kazivala bi rezignirano. - Da se hoće već jednom i ovim švercerima stati u kraj.
- Idi ti na Butmir i donesi karton jaja pa ćeš vidjeti da je i ovo jeftino. Uostalom, i ti si ratni profiter. Zamisli, molim te! Ratni ugistitelj! - šalio sam se.

Upoznao sam je u kafeu gdje se tek zaposlila. Imala je nespretne kretnje i dozu bojažljivosti prilikom usluživanja gostiju. U Sarajevo je došla sa grupom diverzanata preko Grepka. Nije bila baš pričljiva, i razumijevali smo se bez mnogo priče. Brzo smo se navikli jedno na drugo. Ponekad, uz gitaru, zapjevali bismo kakvu pjesmu sa radija. Njeno pjevanje bi uvijek u meni izazivalo nekakvu sjetnu provalu emocija. Sjenka, skrivena boja njenog baršunastog glasa je bila nekakva, gotovo opipljiva tuga, što se osjećala ne samo uhom, nego kožom; cijelim bićem.

Iz Rogatice, gdje je živjela, otišla je kod brata u Gorazde. Snajka je rodila sina i htjela je da im se "nadje pri ruci". Tih dana je počelo ubijanje i protjerivanje Bošnjaka iz Rogatice. Za roditelje su ubrzo čuli da su ubijeni.

Činila ju je tužnom naslaga sjećanja na vrijeme ranog djevojaštva. U njoj je još živio osjećaj slobode i spremnosti na sve radosti iz vremena koje se nikada neće vratiti. Što je ta naslaga sjećanja bivala vremenski udaljenija; to se činila većom i bilo joj je teže živjeti.

Dani su se smjenjivali pričajući svakog časa tragične priče. Ratni dogadjaji su brusili naša osjećanja; mijenjali poglede na život i činili nas drugačijima. Lišće na još neposječenom drveću u opkoljenom gradu najprije je počelo krišom da žuti, a onda stidljivo opada. Rijetkim bagremima kao da je bilo nezgodno što su ostajali goli. Jutra su postajala UNPROFOR-ski hladna i donosila srebrnasto inje po tužnim parkovima i travnatim ostrvima.
- Ovaj park je lijep i tužan kao tvoje pjevanje - rekoh i stresoh se od hladnoce dok smo čekali u redu za vodu.
- A uvelo lišće mu pristaje kao tvoj "pariton" uz moj glas.
- To je zbog riže iz humanitarne. Dok je bilo graha i leće imao sam bolji glas.

Sjećam se svakog njenog osmijeha. Sjeta u njenim očima je još uvijek često nicala. Dvije čvrste, prerano formirane bore medju očima, govorile bi da je ponovo sa mislima u svom rodnom domu. Sjeća se savjeta koje bi joj upućivala majka dok očekuju očev spori ali odlučni korak kada se umoran sa posla vraćao kući. A bor u avliji, njen vršnjak, sa granama široko raskriljenim, kao da se sprema na bratski, topli zagrljaj.
Ko li sada liježe u njen krevet? Možda je kuća neuseljena i služi kao dom psima-lutalicama. Kroz razbijena vrata i prozore vjetar unosi jesenje lišće. Nikada više neće vidjeti ni jednu fotografiju iz velikih, porodičnih albuma. Postala je čeljade bez uspomena, a osudjeno da živi sa proslošću od koje nema mira. I onaj grozni dan u Goraždu. Uvijek to nanovo preživljava. Kada bi taj dio mozga mogla da izbaci iz glave..., kada bi mogla da ne misli na to.

Bratovljev sinčić, sada već beba od sedam mjeseci, veselo je gugutao u kolijevci. Slobodnim ručicama je bezuspješno pokušavao da dohvati igračku zavezanu za lubac iznad glave. Njih troje su zasjeli za malenom, tek napravljenom sofrom. Ahmed, njen brat, juče je sa Grepka donio vreću brašna. Četiri dana prije toga nisu imali ni mrve. Njih dvije su napravile pitu i ručak je odisao svečarskim tonovima. Čulo se kucanje na ulaznim vratima. Ustala je da otvori nenadanom gostu. Bio je to Haris, Ahmedov drug iz jedinice. Nije uspjela ni da ga pozove unutra kada se desilo...

Detonaciju nije čula. Kao da je bila u bezvazdušnom prostoru. Bljesak pred očima bacio ju je u nekakav drugi svijet. Nije imala osjećaj da pada nego da se lijevi zid i patos strahovitom brzinom primiču njenoj glavi, a da ona tome ne može da se odupre. Zbog nečega nije mogla da uhvati zraka. Misli su dolazile bez napora, kao i mrak na oči.
Probudili su je nečiji jauci. Usta su bila puna prašine i teškom mukom je uspjela da iskašlje i počne normalnije disati.
Ležala je prekrivena djelovima namještaja, krhotinama cigle, betonskom prašinom. Nije smjela da se pomjera iz straha da ne otkrije da joj neki dio tijela nedostaje. Na kraju je ipak utvrdila da su ruke i noge na svom mjestu i počela je lagano da se pipa dlanovima. Krvi nije bilo i obuzela ju je tiha, trenutna radost. Bojažljivo je ustala. Haris je lezao na ulazu a oko njega se širila lokva krvi. Njegovi jauci su se lagano pretvarali u samrtni hropac. Panično je utrčala u sobu da traži pomoć od brata.

Prizor koji je tamo ugledala nikada nikome nije ispričala.

Onesvijestila se.

Oporavak je bio dug i težak. Nije htjela da živi. Htjela je sve da zaboravi u slatkom smrtnom zagrljaju. I u snu je čekala ta strašna mora. Budila se sva u znoju i puna straha.

Nakon nekoliko sedmica došla je kod sestre u Sarajevo.

* * *

Došao sam umoran sa linije. U njenim velikim, srnećim očima, ugledao sam sreću. Prvi put sam u njima osjetio iskru prave radosti.
- Mama je živa! U Švedskoj je!
Nakon desetak dana "pacovskim kanalom" otišla je majci.