(P O)Č E T N I C I

- U onim su kućama - reče vodič i pokaza preko žive ograde. Dva reda kuća postrojena kao na smotri. Ispred njih staro groblje. Otima se za mir svojih stanara dok uporno štekću puške. Cijepanje zraka propraćeno eksplozijom. Na trenutak puške ućute. Kao iz strahopoštovanja. Potom još žešće zagalame. Osjećam miris majskog jutra i neki duboki nemir.
- Ima li koga u ovim prvim kućama ispod groblja - pita Aljo. Nabrekla vena na čelu kaže da je uzbudjen.
- Napuštene su - reče vodič.
- A gdje su im bunkeri - Musin glas je promijenio boju.
- Samo znamo da pucaju iz grobljanske kapele i onih kuća iza. Izvidjači kažu da su po napuštenim kućama.
- Šta će im bunkeri i zemunice. Granata nemamo, a od naših puščica su i zidovi dovoljna zaštita - zaključih. - Gdje su ostali - upitah Alja.
- Nešto se "dogovaraju."
Ironija u njegovom glasu me podstače:
- Idemo li?!
- Idemo - rekoše uglas.
Provukosmo se kroz živu ogradu. Dočeka nas miris zgaženih kopriva. Iza nas osta vodičevo "Sretnomomci!" Pretrčasmo brisani prostor do prve kuće. Prizemlje sa tri strane ukopano u zemlju. Vanjske stepenice vode do ulaza na prvi sprat. Kanati navučeni na prozore. Betonski nogostupi išarani naprslinama. Po pukotinama nikla trava i miris napuštenosti.
Paranje zraka nas natjera da zalegnemo. Eksplozija mi proširi vidike ljepote življenja. Prigrli nas oblak prašine. Krhotina granate miroljubivo doskakuta do mene. Sa puno zahvalnosti je uzeh i - opržih se.
- Halal ti na stubištu, gazda - čujem Musin glas ispunjen radosnim podrhtavanjem. Pogledajte gdje je pala - pokazuje na svjež krater u travnjaku. Na fasadi novi ožiljci. Otresosmo prašinu sa odjeće i krenusmo dalje.
Stiže nas Sejo. Puška mu nehajno okačena o rame. Za njim; kao da su tu slučajno, tri policajca i momak bez oružja.
- Ko je ovaj - upitah.
- Teritirijalac. Moli da podje sa nama. Kazem mu da nemamo više oružja a on navalio: "Povedite me, molim vas. Znam kako se rukuje "zoljom"; a i ako zaplijenite koju pušku dobro ću vam doći."
Pošao sam naprijed.
Bolno osjećam njihovo prisustvo. Grlo mi suho. Nemir krvi pritiska bubne opne. Muči me tuga uspomena. Kao da osjećam miris halve što je majka peče uoči Čestite Večeri. Na prozorima napuštenih kuća slutim donedavno prisutni dječji smijeh i tajne poglede zaljubljenih djevojaka.
Ovdje se samo gine. I plače..., kad' se ima vremena.
Ja-šehid! A ni jedne dove ne znam. Prije dolaska u Bosnu nisam znao šta je mejtef. A djeca će mi možda postati Nijemci …, ili Švedjani.
Krajem oka primijetih zauzimanje položaja za puškama. Zalegoh. Betonsko postolje baštenske ograde me materinski zaštiti. Dok prašte meci oko mene osjećam Sejovu bombu kako već okrvavljena ubistvom leti prema njima. Kiša baštenske zemlje dugo pada po meni poslije njene eksplozije. Jedan bradati šljem ustaje i panično bježi. Povukoh obarač.

Gledamo ih prljave i mrtve. Zbrajamo ostavljene puške. Dugo odgonetamo kako se puca iz "sijača smrti" kojeg sada prvi put vidimo.

Kao dvije očerupane paunice stajale su pored praga. Oči im nabijene strahom. Brizgaju suze. Starija; mršavim rukama grčevito stiska Bibliju na grudi. Kao štit. Mladja; bosih nogu sa kurjim očima; drhti i pribija se uz moje rame.
- Molim vas! Nemojte nas dirati.
Gledamo se u čudu.
Ostale su jecajuci. U očima im nevjerica. "Mudžahedini ne siluju."

Po četnickim brlozima nalazimo kutije u kojima je bila upakovana smrt. Smrt, koju su bezdušno slali po gradu. Po krevetima prazne vlaše. Karte razbacane po stolovima.
Grad leži pod nama i sunča svoje rane. Mahale razbacane po padinama kao da ih je neki ogromni ratar nevještom rukom posijao. Najednom nikne pečurka dima. Onda eksplozija.

Musa zove:
- Ibrahime, dodji! Kada sam prišao reče uzbudjeno:
- Stoje na ulici i pričaju. Ne očekuju nas sa ove strane. Možemo im prići a da misle da smo njihovi.
Prilazimo. Policijske uniforme na nama nemaju oznaka. Od straha sam zaboravio da dišem. Slušam njihovu živu diskusiju.
Onizak četnik sa šajkačom na glavi i velikom, sjajnom kokardom bi ubijao sve "balije " redom. I djecu. "Kada porastu, bice opet "balije". "Sada sa njima treba raščistiti za sva vremena" - kaže.
Bradati dugajlija ne misli tako: "Raseliti! A vidjenije medju njima pobiti i - riješen problem." Važno podiže lijevu obrvu dok se češka po sljepoočnici. Musa pritisnu okidač i posta svjestan svoje hrabrosti. Na mrtvim licima pitanja. U zenice lagano ulazi led dok se crne šupljine ustiju krive. Samo krv, još živa, teče..., luta po trotoaru.

"Raseliti! A vidjenije medju njima pobiti!" dobuje mi u ušima dok se vraćamo do ostalih.

Poput orkanskog vrtloga izadje iz poprečne ulice pred nas. Ogromni šljem ga čini izgubljenim. I velike čizme na mršavim nogama.
- Žedan sam; imaš li vode - pita me.
- Spusti pušku - rekoh i podigoh svoju.
- Šta ti je!? Ja sam iz Druge Romanijske!
- Bas zato; baci pušku!
Ispade mu iz ruku kao da je vrela. Oči mu poput svijeća na propuhu žmirnuše. Medju nogama mu se lagano širi mrlja. Spušta se niz lijevu nogu i nestaje u čizmi. Stopalo noge mu okrenuto prema unutra. Veliki nož za pojasom djeluje bezazleno dok mokri, drhti i moli:
- Molim te nemoj me ubiti!!!
Glava mi postala bojište ideja. Naviru razlozi da povučem obarač i riješim ga straha i poniženja. Odmah prigovor potisne te razloge. Saznanje da mogu da odlučujem o nečijem življenju ili smrti me uplaši.
- Idemo do mojih - rekoh i podigoh njegovu pušku sa zemlje.
Pokušaj da ga zaštitim završio se tako što sam se poslije dobijenog udarca u pleksus borio da povratim dah dok je on ječao pod kišom udaraca. U glavi mi najednom naišla čudna snaga rasudjivanja; nov način gledanja na životna pitanja sa novim razlozima i protivrazlozima. Aljo me gleda bijesnim očima.
- Ubiću te! Vidio bih tvoju humanost i viteško ratovanje da su ti silovali sestru.
Dah mi se povrati. Progutah pljuvačku od straha i saučešća.
- Radi šta hoćeš. Ali ja ono oružje ne nosim. A dobro znaš koliko nam je svaka puška potrebna.
- Ibrahim je u pravu - reče Sejo. - Srbine! Koliko po pravilu službe u četničkoj vojsci smiješ da nosiš?!
- Pedeset kilograma - reče i ispljunu dva zuba.
- Može li stotina i ostaneš živ?!
- Može - ču se pritajeni uzdah nade.
- Da vidimo - poče Sejo da računa - Dva "sijača", jedan "garonja", ranac municije za puške, četiri limena sanduka municije za "sijače" i RUP-ovka. To je oko devedesetak kilograma. I nije tako teško u zamjenu za život. Šta kažeš - namignu mu obješenjački.
Oči mu bljesnuše čežnjom za životom
- Ibrahime izvini - reče Aljo i zagrli me.

Iznad Vrbanje rafali i dalje plivaju zrakom.