Na rubu

(Posvećeno Sabahudinu Vehbijinom)

Misli mu čeprkaju po sjećanju. Naprave po dvije-tri praznine pa ponovo začeprkaju. U svakoj moždanoj vijugi se zadržavaju; provlače se kroz tajanstvenu i nepoznatu sivu masu; zaustavljaju se na čvorištima dobijajući konture; naprežu se do konačnog oblikovanja i ponovo se rasplinjavaju u mrklim moždanim komorama. Ponekad upadnu u nekakve crne rupe čije prisustvo u mozgu osjeća. Iza misli ostane trenutno olakšanje što se za nekoliko trenutaka pretvara u stalno rastući, oštar bol. Kada bol postane gotovo neizdrživ i sveprisutan, ponovo dolaze misli i odvlače pažnju sa njega, čineći ga malko podnošljivijim. Nije svjestan krupnih kapi znoja što mu klize u oči i usta; tjerajući očne kapke da dugo ostanu snažno zatvoreni i jezik da požudno hvata njihov slani okus. No, ubrzo bi ponovo postao suv i teško pokretan.
- Umri balijo! - dobuje mu negdje daleko u podsvijesti kao podstrek komadićima zemlje što skakuću oko njega zasipajuci mu lice, prašeći kosu. On još ne shvata ništa. Ustvari, svejedno mu je. Sa druge strane kao da čuje više glasova ali su nekako uzbudjeniji i, čini mu se, beznačajniji. "I ta dosadna buka! Kada bih makar mogao da zaspim."
- Konopac! Hvataj konopac! - čuje prigušene povike i onda osjeti da mu nešto preko odrvenjelih nogu pade.
- De, ne galami! Izgleda da je mrtav - čuje drugi, smireniji glas. "Pa to je Alaga!" - sinu mu najednom. "A onaj drugi; ono je Zaim!" Misli su ponovo jurile i sada su ostavljale jasne tragove što alarmiraju sjećanje. Sinu mu kroz glavu da je nekih dvije stotine metara od svoje kuće...; da su krenuli u proboj. Ugleda iz žablje perspektive poznate topole oko sebe. Nedaleko ispred; ispriječila se kuća komšije Abida i zaklanja mu pogled na prozor njegove sobe. Mrlje na prsima se neumoljivo šire a nekoliko muha spretno obigrava oko njih, spremne na iznenadni bijeg. Podiže ruku i osjeti osvježavajuću promahu u grudima. Muhe netragom nestaše. Dohvati konop i oćuta njegovu težinu.
- Mrda! Živ je!!!
- Ako ne možeš da se držis za konopac pokušaj se vezati njime - ču Alagino zabrinuto došaptavanje.
Svaki pokret mu izaziva pometnju u glavi. Crveno-zelene ruže se trepereći sire kroz potiljak odlazeći nekamo iza; da bi ponovo izbijale negdje izmedju zatvorenih očiju.

Djed ga je učio kako se veže mrtvi čvor. To je najsigurnije za izvlačenje. "Još samo malo." - ali ga ruke više ne slušaju. Onda mu je postajalo sve manje bitno da li je dobro svezao mrtvi čvor i lagano poče da tone u ništavilo tame; u svijet blaženstva, osjećajući olakšanje zbog leta što ne prestaje.

* * *

Atmosfera hodnika u ritmu žurbe ljudi u bijelom i zelenom i ječanja ranjenih. Ruke spretno postavljaju zavoje što kod ranjenika odgoni osjećaj osamljenosti i prepuštenosti samome sebi. Nikada nije bio u ratnoj bolnici ali mu se hitrina koraka i lakoća sa kojom ranjene previjaju učini poznatom. Ponovo mu nešto snažno steže um vodeći ga u maglu.

* * *

- Ovaj je gotov. Sigurno neće ni do Grada. Nego, ti se pripazi na Barikadi. Ako zapucaju prevrni krevet i sakrij se iza njega.
- Ma kažem ja doktoru. Šteta trošit' gorivo na njega.
- U Gradu će barem imati pravu dženazu na groblju. Ovdje više nema mjesta ni za mrtve... - Dalje opet nije čuo. Mrak ga, opet, čvrsto zagrli.

* * *

Gleda medicinsku sestru kako radi oko ranjenika na krevetu preko puta njega. Njene naučene kretnje joj podočnjake čine manje upadnim; no on, ipak, u njima vidje dugin spektar. Ona se spretno izvi u kukovima kako bi zaobišla ćošak kreveta prilazeći drugom ranjeniku. Sve čega bi se rukama dotakla postajalo bi pokretna stvar. "Samo da ne zaspim...; samo da, opet, ne zaspim...Neću više da spavam...!"

* * *

Ženski smijeh ga probudi. Njene konture lebdješe nekoliko trenutaka uokvirene u prozoru sa folijom. Odsustvo sna je i dalje prisutno u njenom duginom spektru. Ranjenik do prozora priča nešto što kod nje izaziva provalu smijeha.
Jezik mu suv i zadebljao. Kao da je gumom obložen, ili kao da su u njemu kosti izrasle. Kroz jedino prozorsko okno sa staklom vidi da se radja jutro što nalikuje na suton. Sunce se poput umornog starkelje penje uz nebo. U daljini čuje iznemogli romor pušaka.

Prešao je s' onu stranu slobode. Može da posmatra okolinu ali može i da se osjeća kao neko drugi. Iz nekog mrtvog ugla u njemu može da posmatra svoje doživljaje kao da ih je doživio neko drugi. Opet; sve mu kao neka stara, mistična, derviška knjiga odiše bezbrojnim tajnama. Smijeh što se ponovo prosipa prostorijom čini mu se kao razuzdana muzička rapsodija.
I nosnice mu se napuniše poznatim mirisom što ga je osjetio idući u proboj prema svome domu.